Prema u ožujku objavljenim podatcima njemačkog Statističkog ureda iz Wiesbadena broj hrvatskih državljana u ovoj zemlji 31. 12. 2008. godine iznosio je 223.056 (108.798 muških, 114.258 ženskih) tj. 3,3% svih stranaca. U odnosu na predhodnu godinu broj je smanjen za 2.253. Broj Hrvata prema podatcima Hrvatskih katoličkih misija za nekoliko desetina tisuća je veći od službenog broja. U braku se nalazi 112.961 osoba, od tog broja 16.979 je s jednom/jednim njemačkim državljaninom, dok ih 70.275 navedeno kao neoženjen/neudana. 13.638 živi rastavljeno, 6.165 je udovac/udovica, a za 20.017 osoba stanje je nepoznato.(pismaiznjemacke)

 

 

Postoje i vrlo davni važni tragovi o kulturnim vezama Čeha i Hrvata, koji sežu unatrag do 10. i 11. stoljeća. Ako posjećujete Prag, preporučujemo Vam posjetu čuvenom samostanu u Sazavi, samo 60 km od Praga. Tamo možete vidjeti "Hrvatsku sobu", u kojoj se vrlo detaljno opisuje djelovanje hrvatskih glagoljaša u Češkoj. Ovdje možete vidjeti dodatne informacije.. Vrijedno je spomenuti da je poznati češki leksikograf Bartolomej z'Hlouce, bolje poznat pod imenom Kloret (14./15. stoljeće), napisao svoj Latinsko-češki rječnik u kojem su latinske riječi prevedene na češki, dok su riječi grčkog ili hebrejskog podrijetla prevedene na – hrvatski! Primjerice: sanctus -> svat, hagios -> svet. Češki filozof iz 14. stoljeća Jan z'Holesova napisao je u svojoj raspravi o crkvenoj pjesmi "Hospodine, pomiluj ny" ("Gospodine, smiluj nam se", pjeva se i danas), da ona sadrži mnoge hrvatske riječi (kao hospodine = gospodine).

 

 

Slavni češki kralj Karlo IV. Luksemburški izgradio je glagoljaški samostan Emaus (na Slovaneh) u Pragu 1347., u koji je pozvao osamdeset hrvatskih benediktinaca s otoka Pašmana i iz Senja. Upečatljivo je da samostan nije daleko od slavnog Karlovog sveučilišta izgrađenog iduće, 1348. godine (Karlo IV. Osnovao je i Bečko sveučilište 1365.). Jedna od glagoljaških knjiga iz tog praškog samostana (Emausa) dospjela je u Reims 1574., gdje su stoljećima francuski kraljevi (Charles IX., Henri II., Louis XIII., Louis XIV.) polagali prisegu držeći ruku na toj svetoj knjizi, poznatoj pod Texte du Sacre (Tekst svetosti) ili Évangéliaire de Reims (Evanđelistar iz Reimsa). Ta je glagoljaška knjiga napisana 1395., i ona je kopija starije hrvatske knjige, napisane vjerojatno u Omišlju. Zapravo je glagoljaška knjiga bila uvezana zajedno s knjigom na ćirilici koja je ukrajinskog (rutenijskog) podrijetla, napisana u Kijevu u 12. stoljeću, i koja potječe (ćirilični dio sadrži 16 listova, a glagoljaški 31). Knjiga je ukrašena ornamentima od zlata, dragim kamenjem i relikvijama, a prema [Dolbeau ], str. 26-27, vjerojatno je kaligrafski uređena na otoku Krku ili u češkom samostanu. Te su Dolbeauove stranice dostupne u [Studia Croatica ].

 

 

Postoje statuti nekoliko hrvatskih gradova pisani glagoljicom: Vrbnički statut (otok Krk), napisan 1388, Kastavski statut (1490., iz Istre, blizu Rijeke) - sačuvan na latinici - preveden s glagoljice, Mošćenički statut (~1501., Istra) -sačuvan na latinskom pismu - preveden s glagoljice, Veprinački statut (1507., Istra)- sačuvan na glagoljici. U biskupiji Krk bilo je nekoliko župa s zaglavljima gradića pisanim glagoljicom: Baška, Dobrinj, Omišalj, i Vrbnik (na otoku Krku), te Beli, Lubenice, Valun (na otoku Cresu). Osim izuzetno bogate sakralne književnosti postoje tisuće drugih dokumenata koji dokazuju da se glagoljaško pismo rabilo i u administraciji i pri privatnoj komunikaciji.

 

 

Poljički statut (1444., Poljica, kraj između rijeka Žrnovnice i Cetine, pokraj Splita), napisan je hrvatskim ćiriličnim pismom. Poljička kneževina bila je jedinstvena pojava u Europi. Postojala je kontinuirano gotovo sedam stoljeća, sa svojim izvornim pravnim sustavom. Ruski znanstvenik P. Alexeev vjeruje da je Thomas More napisao svoje djelo «Utopia (Savršena država)» (Louvain, 1516.) inspiriran Poljičkom kneževinom. More naziva Poljičane - Poly(it)eritu, odnosno onima koji rabe više od jednog pisma (3 pisma: glagoljica, ćirilica, i latinica). Prema legendi su Kneževinu osnovala tri sina detroniziranog hrvatskog Miroslava sredinom 10. stoljeća. Ukinuta je tijekom francuske 1807. Kao što su već u 19. stoljeću znanstvenici primijetili, "Poljički statut" je blisko povezan s ruskom Pravdom, iako su se ta dva dokumenta pojavili u vrlo udaljenim područjima (Kijev i Dalmacija). Vidjeti [Pascenko], str. 272.

 

 

Istarski razvod (Istarska knjiga granica ) s poluotoka Istre iz 1275., izvorno je napisan na tri jezika: hrvatskom na glagoljici, te latinskom i njemačkom. Njime se određuju granice između raznih vladara u Istri . Sačuvana je samo hrvatska glagoljaška inačica. Istarski razvod ima 53 stranice, i eksplicitno spominje hrvatsko ime 23 puta. Postoje talijanski i latinski prijevodi koji potječu iz 16. stoljeća, koji su zadržali hrvatska imena za mnoga mjesta, što dokazuje da su stanovništvo Istarskog zaleđa činili dominantno Hrvati. Po svojoj pravnoj i književnoj vrijednosti može se ubrojiti u najzanimljivije dokumente toga doba u Europi. U isto je vrijeme to najstariji međunarodni diplomatski dokument pisan hrvatskim jezikom. Ranije pisani dokumenti svjedoče o postojanju Hrvata u Istri od sedmog stoljeća. Pogledajte lijepu web stranicu o Istarskoj knjizi granica (Istrian Book of Boundaries ) londonske British Library.

 

 

Društvo „Hrvatska žena“ osnovano je davne 1921. godine u Zagrebu s dobrotvornim ciljem „pomaganja hrvatskoj sirotinji, katoličkom življu, te dobrim Hrvaticama bez imetka“. Njen osnutak je vezan za cijeli jedan pokret koji seže u srednji vijek, a posebice u XIX. stoljeće kada su osnivane mnoge zaklade, bratovštine i udruženja s ciljem pomaganja nevoljnima. Ni Hrvati, niti njihova društva, u tome ne bijahu iznimka. Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranjem Kraljevine, a kao rekacija na velikosrpske ideje i ugroženost opstojnosti hrvatskog naroda, osnivanju se različita društva. Tako su žene uključene u Radićevu stranku osnovale društvo pod nazivom „Hrvatsko srce“, a osnivaju se i mnoga tzv. Gospojinska društva s istim ciljem. Upravo ta društva bila su preteče osnivanju društva “ Hrvatska žena“. Društvo “Hrvatska žena“ je osnovala Marija Kumičić, a za prvu voditeljicu Društva izabrana je gospođa Zora pl. Trnski, a njene potpredsjenice bijahu Ivka barunica Ožegović i gospođa Marija Kumičić. Sama imena ovih dičnih žena govore o ozbiljnosti pothvata, te o njegovu kulturnom utemeljenju. U prilog njihovoj ozbiljnosti i odgovornosti spram onih koji pate, a koji su istog roda, govori i činjenica kako su uskoro nakon osnivanja Društva organizirani ogranci diljem Hrvatske: u Petrinji (srpanj, 1921.) u Osijeku (srpanj, 1921.), u Požegi (1921.), u Karlovcu (rujan 1921.), u Jastrebarskom (1922.), te Sisku, Daruvaru, Brodu na Savi, Gospiću, Ogulinu, Vukovaru i drugim gradovima širom Hrvatske.

 

 

Postoje jasne naznake da je izvornik čuvenog povijesnog izvora Sclavorum Regnum, znanog kao Ljetopis popa Dukljanina i Hrvatska kronika, bio napisan na glagoljaškom pismu. Taj uistinu stari tekst predstavlja najstariji poznati historiografski rad o Hrvatima i ujedno je najstariji poznati književni tekst napisan hrvatskim jezikom. Jedan od najstarijih i najvažnijih hrvatskih pravnih dokumenata Vinodolski zakonik, vrlo različit od rimskog prava, napisan glagoljaškim pismom 1288. Uveo je instituciju svjedoka. Bio je jedinstven u Europi po tome što određuje moralnu zaštitu i nepovredivost žena. Vinodolski zakonik zabranjuje mučenje tijekom pravnih postupaka, i smatra se jednim od najvažnijih dokumenata u srednjovjekovnoj povijesti.