Glagoljica je počela dobivati uglati oblik, koji se obično naziva hrvatskim pismom u 12. stoljeću. Obli oblik isto tako postoji na najranijim hrvatskim glagoljaškim spomenicima. Nabrojat ćemo više od 30 najvažnijih hrvatskih glagoljaških dokumenata napisanih zaobljenom i/ili uglatom glagoljicom u najranijem razdoblju (11. i 12. stoljeće).

 

 

Prema mišljenju većine slavista, glagoljicu je stvorio Sveti Ćiril u drugoj polovini 9. stoljeća. Svi se slavisti, međutim, ne slažu s tim mišljenjem. Neki od njih vjeruju da je glagoljica morala postojati već ranije i da je imala prirodan razvoj kroz mnogo dulje razdoblje. U svakom slučaju, neka od glagoljaških slova su vrlo slična odgovarajućim slovima iz vrlo starih orijentalnih pisama: južno semitskog, samaritanskog (staro hebrejsko pismo), kretskih linearnih pisama A i B, armenskog, i dr. Neki slavisti smatraju da se pojava glagoljice u ovom dijelu Europe može zahvaliti velikim migracijama s Istoka. Pitanje podrijetla glagoljice po svemu sudeći još je uvijek teško i otvoreno pitanje. U najranijem razdoblju postojalo je u Ukrajini, Bugarskoj i Makedoniji, ali samo do 12. stoljeća, kada je prevladavajuća postala ćirilica (koja je u osnovi grčko pismo).

 

 

Spomenimo ime Dobrića Dobričevića (Boninus de Boninis de Ragusia), Dubrovčanina rođenog na otoku Lastovu. Živio je od 1454. do 1528., i radio je kao tipograf u Veneciji, Veroni i Bresci. Svoje je posljednje godine proveo kao rektor Katedrale u Trevisu. Njegova dvojezična izdanja (latinski-talijanski) "Aesopus moralisatus” (Ezopove basne), Danteovi "Cantica" (Pjesmarica) "Commedia del Divino" (Božanska komedija) bila su najprije tiskana u Bresci 1487., a kasnije i u Francuskoj, u Lyonu.. Znamo za nekih 50 njegovih izdanja, od kojih velik broj potječe iz razdoblja 1483.-1491. koje je proveo u Bresci - oko 40. Hrvatska posjeduje 19 njegovih izdanja u 30 primjeraka. Najveći broj njihovih izdanja je u posjedu British Museuma iz Londona.

 

 

Prva inkunabula (prvotisak, knjiga tiskana između otkrića tiskarskog stroja 1455. i 1500.) tiskana na hrvatskom jeziku na latinici bio je Lekcionar Bernardina Splićanina, tiskan 1495. u Veneciji. Nema sumnje da je nastao na osnovi ranijih glagoljaških lekcionara. Glagoljaške knjige nisu se tiskale samo u (Kosinj , Senj , Rijeka ), već i u Veneciji, u kojoj su u to vrijeme bile dvije glagoljaške crkve, te u Rimu. Vrlo rana pojava tiska kod Hrvata još je značajnija kad se primijeti da su u to vrijeme (konac 15. stoljeća) počela nadiranja Otomanskog Carstva . Znamo da su Hrvati sudjelovali u pripremi čak 150 inkunabula u Hrvatskoj i Zapadnoj Europi u razdoblju između 1474. i 1500. (dakle knjiga tiskanih tijekom najranijeg razdoblja tiskarstva, 1455 - 1500).

 

 

Nakon teškog i napornog života i rada u Njemačkoj prva generacija gastarbajtera, naši očevi, majke, rođaci i prijatelji, zadnjih godina jedno po jedno napuštaju zemlju za koju ih veže, u nekim slučajevima i više od pola njihovog života. Zemlju u koju su došli, da samo odrade godinu dvije, kako su to obično volili reći, a koja je postala njihova nova domovina, pa i onda kada je nisu sasvim prihvatili. Život je pisao svoju priču, za mnoge mukotrpnu i bolnu, no ipak za većinu je ona značila materijalnu sigurnost, blagostanje i prespektivu koju nisu imali u svojoj zemlji. Da će jednog dana uživati njemačku mirovinu i najsvjetliji među njima, teško si si mogli predočiti. Krojili su se razni planovi, no mnoge želje i snove sudbina je ravnodušno ignorirala. Ustrajnost i požvrtvovanost da sebi i svojoj djeci stvore bolju i sretniju budućnost, odlika je smjelih i odvažnih ljudi pristiglih iz svih naših krajeva. No, nekima je isto tuđina brzo postala nesnošljiva te nisu prihvatili gastarbajtersku igru. Koliko je njihova odluka bila ispravna najbolje znaju sami.

 

 

Prva hrvatska tiskana knjiga na glagoljici pojavila se već 1483., samo 28 godina nakon Gu8tenbergove Biblije, 6 godina nakon prvih tiskane knjiga u Parizu i Veneciji, godinu dana prije prve tiskane knjige u Stockholmu, 58 godina prije Berlina i 70 godina prije Moskve. Bilo je to Misal (440 stranica, 19x26 cm), ali se nažalost ne zna gdje je bila tiskana. Hrvatsko glagoljaško pismo peto je koje se pojavilo u povijesti europskog tiska, ubrzo nakon latinice, gotice, grčkog i hebrejskog pisma. Očuvano je jedanaest primjeraka prvog hrvatskog prvotiska.

 

 

Vjerojatno je najzanimljivija glagoljaška knjiga Hrvojev misal, kojeg je 1404. napisao glagoljaški pisar Butko. Sadrži 94 prekrasne iluminacije, 380 obojenih inicijala (neki od njih su u zlatu), te mnoštvo malih inicijala. Neki inicijali sadrže arhitektonske elemente grada Splita. Knjiga se od 16. stoljeća čuva u Knjižnici turskih sultana (Topkapi Saraj) u tadašnjem Konstantinopolu (današnji Istanbul). Nekad je bio uvezan u dragocjene korice, a od 19. stoljeća je u kožnom uvezu. Pisan je u dva stupca 488 stranica (22.5x31 cm), i sadrži i nekoliko glazbenih notnih zapisa .

 

 

Poznato je da je u srednjem vijeku postojao Hrvatski glagoljaški misal pisan latinicom, vidjeti [Runje , Staroslavenski misal pisan latinicom]. Naime, dokument iz Zadarske pismohrane pisan 1473. spominje zadarskog svećenika Ivana Krizmanova koji je darovao svoj misal pisan latinicom na hrvatskom jeziku svom učeniku Simunu Nesgorovichu. Dokazano je i da su vrlo rane sustavne redakcije Hrvatske crkvenoslavenske Biblije postojale već u 12. stoljeću, vidjeti [J. Rienhart ].