Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Domovinski rat - Svjedočanstvo iz srpskog logora
Zatočen sam 30. srpnja 1991.g. u šumi kod Gline. U logoru Manjača proveo sam 8 mjeseci i 20 dana. Svakodnevno su me tukli nogama, šakama, kundacima, stavljali u klade da stojim po nekoliko dana bez vode i hrane. Čizmama su mi izbijali zube. Nisu mi dozvoljavali da vršim nuždu. Nitko mi nije smio dodati vode da ne bi bio odmah ubijen.
Za hranu su nam samo bacali na pod sirovu rižu i sirovi grah. Po zimi sam razgrtao snijeg i jeo travu. Vezali su me bodljikavom žicom za noge da visim naglavačke, udarali po glavi i tijelu dok nisam izgubio svijest. Sipali su mi sol na rane. Bacali su me puno puta u samicu bez hrane i vode, pa sam jeo žive miševe i bjelouške koje sam ulovio i iz jamice koju sam iskopao pio sam kišnicu.
Više njih me silovalo govoreći da ću vidjeti što je ustaška muška kurva. Prilikom jednog ispitivanja propucali su mi koljena, prerezali su mi nožem članak na lijevoj ruci do kosti. Od udarca u lijevo uho pukao mi je srednji bubnjić od čega i danas imam posljedice. Spavao sam na podu slabo obučen u barakama kojima je prokišnjavao krov, a kroz razbijene prozore puhao hladan vjetar. Danima mi nisu dali da spavam. Više puta sam izgubio svijest od batina i gladi.
Trpio sam svakodnevna ispitivanja o imenima zapovjednika, o tome gdje se nalaze naše postrojbe, kakvo je naoružanje, brojno stanje, pod prijetnjom da će pronaći moju obitelj koja će stradati ako ništa ne kažem.
Silili su da stavim na glavu kapu šajkaču s kokardom ili petokrakom, što nisam, tjerali da pjevam četničke pjesme što također nisam, pa su me zbog toga toliko zlostavljali. Okupljali su nas da gledamo kako zlostavljaju neke logoraše i na kraju ubiju i govorili nam da je to primjer da će svatko tako proći ako odbije suradnju.
Zabranjivali su nam međusobnu komunikaciju prijetnjama, zlostavljanjem i smrću. Govorili su nam da nas se naša Hrvatska odrekla i da bi bilo bolje da smo se priključili njihovoj vojsci. Tjerali su me da potpišem prazan papir, pa da ću moći ići doma, što nisam potpisao pa su me ponovno mučili.
Gledao sam kako dečke vežu za stup i batinaju bičem, remenjem, pendrecima i na kraju ih ubijaju. Govorili su nam da ćemo i mi tako završiti. Kad smo molili vode nisu nam dali, nego su je prolili na zemlju pred nas. Po noći nisam mogao spavati od jauka i zapomaganja zatvorenika. Žigosali su sa užarenim željezom slovo U na čelu pri ispitivanju, mučenju i ubijanju. Ako su zatvorenici pokušali uzeti bilo koji komad hrane iz napoja, a bili su primijećeni odmah su bili klani ili ubijani, mučeni do smrti na razne načine. Odvođeni smo na rad u pratnji u vojnim kamionima – neki se nisu ni vratili.
Od svega toga što sam proživio psihički i fizički sam se razbolio.
Oslobođen sam 18. travnja 1992.g. kad su me ujutro prozvali, bacili u kamion te sam odvezen za Zagreb, Remetinec. Moja razmjena nije evidentirana od Crvenog križa zbog njihovog propusta, imao sam 27 kg.
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
KOMENTARI ČITATELJA
...zasto i kako dolazimo na ovakove ideje: Citat:kad znademo da im se isto ponovo sprema!?
od istih struktura vlasti u obje drzave.
branitelji se nemaju CEGA bojat (figa u dzepu)pri tome se misli na one koji nisu nikad bili na bojisnici (najvjerojatnij e)
Od užasa pretrpljene patnje nedužno stradalog hrvatskog ratnika potekoše mi suze.
Može li itko iole zdravog razuma ostati
gluh i nijem na veličinu svo stravično proživljene patnje hrvatskog ratnika-patnika ?
Ne ponovilo se nikada i ikomu više zlo nezamislivo zdravom umu!
.....................
JNA tijekom rata u logoru u Nišu držala 400 Hrvata
Jugoslovenska narodna armija (JNA) držala je tijekom rata u Hrvatskoj, prema podacima hrvatske Komisije za nestale i zatočene osobe, više od 400 hrvatskih civila i vojnika u zatvoreničkom logoru u Nišu, gdje je stradala najmanje jedna osoba.
Predsjednik Komisije za nestale osobe Srbije Veljko Odalović potvrdio je da je nakon ekshumacije na niškom groblju u srpnju 2010, kada je otkriveno deset tijela, "nesporno utvrđeno da je jedno telo najizravnije vezano za osobe iz Hrvatske koje su 1991. bile u sabirnim centrima na teritorijima Srbije i dio njih je bio privremeno smješten u Nišu."
Ekshumacija je izvedena na zahtjev hrvatske Komisije za nestale i zatočene osobe, a jedno tijelo je identificirano kao Petar Mesić, sa hrvatskog spiska nestalih osoba, dok je obdukcija u tijeku za ostalih devet tijela koja su pokopana bez osobnih dokumenata, te nije jasno potiču li i ona iz Hrvatske.
-"Utvrdili smo da je Petar Mesić s te liste, doveden s teritorija Hrvatske i završio u Nišu, gde je smrtno stradao, pokopan je i sada smo njegovo tijelo predali hrvatskoj strani", kaže Odalović, koji dodaje da se i za preostalih devet tijela pretpostavlja da mogu biti dovedena u vezu sa sukobima na području bivše Jugoslavije.
Hrvatska udrga "Vukovar 1991" je 2008. Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije predalo prijavu protiv nepoznatih osoba zbog počinjenog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika u nekoliko logora, uključujući logor u Nišu, a zamjenik srpskog tužitelja za ratne zločine Bruno Vekarić potvrdio je da je pretkazneni postupak u tijeku.
-"Imamo neka nova saznanja koja se u najvećoj meri odnose na prikrivanje ovog zločina, a najviše podataka za sada smo prikupili za centre Stajićevo i Begejci", kaže Vekarić, koji objašnjava da tužiteljstvo još čeka da policija odradi svoj dio posla, a da će istraga biti pokrenuta kada tužiteljstvo bude imalo potencijalne osumnjičene za neko od kaznenih djela iz korpusa ratnih zločina.
Predsjednik hrvatske Komisije za nestale i zatočene osobe Ivan Grujić rekao je da je najmanje 447 hrvatskih državljana prošlo kroz sistem razmjene u Nišu, gde su bili zarobljeni u vojno-istražnom zatvoru i kazneno-popravn om domu, a gde su premješteni uglavnom pošto su logori u Begejcima i Stajićevu u Vojvodini zatvoreni 1991. godine.
Grujić objašnjava da su na prostoru bivše Jugoslavije 1991. i 1992. postojali logori i zatvori koji su činili jedinstveni sistem pod zapovedništvom JNA, a bilo ih je na području Srbije, BiH, Crne Gore i na okupiranom području Hrvatske.
-"U svim tim zatvorima u Srbiji su se događala psihička i fizička zlostavljanja, bez izuzetka", kaže Grujić i dodaje da su logori zatvoreni kada je međunarodna zajednica počela s jačim monitoringom i pritiskom.
Hrvatska Komisija navodi da je iz tih zatvora od prosinca 1991. do kolovoza 1992. razmijenjeno ukupno 7.666 osoba - 219 maloljetnika, 932 žene i 424 osobe starije od 60 godina, kao i da je bilo 46 posto civila, 52 posto vojnika, dok za ostale nije utvrđen status.
S druge strane, Županijski sud iz Osijeka tvrdi da je najmanje 21 hrvatski zarobljenik ubijen u srpskim logorima za zatvorenike.
Nije jasno kada će biti pokrenuta istraga po prijavi udruženja "Vukovar 1991", najviše zbog toga što Vojska Srbije, nasljednik bivše JNA, nema nikakve informacije o postojanju zatvora za hrvatske zarobljenike u Nišu.
Predsjednik Srbije Boris Tadić je prilikom posjete Hrvatskoj u studenom prošle godine istakao značaj rješavanja pitanja nestalih i izbjeglih osoba i ukazao da on inzistira da srpske institucije prikupljaju informacije o tome.
www.hrsvijet.net
..........
Što je konkretno poduzeo DORH RH-a o ovom pitanju, i sve ostale mjerodavne hrvatske institucije?
U Hrvatskoj ne postoji niti jedna civilna udruga koja bi mogla zastupati ISTINU pred
raz nim medjunarodnim institucijama ( kao što Srbi imaju Veritas)
Ne govorim o mnogim stradalničkim i braniteljskim udrugama - nego o pravim nevlaadinim udrugama _ u svijetu poznatih pod imenom NGO .
Takove nevladine udruge svuda u svijetu imaju jak utjecaj na javno mijenje, pa i utjecaj na politiku.
Kod nas su postojale, ali su sve ugašene.
Pokrenite gospodo ponovo jednu takovu - umjesto da ovdje kukate jadikujete pa i psujete!!
Sve takove ugasle udruge još uvijek imaju gomilu dokumenata i podataka.
Svojim radom su takove udruge u Domovinskom ratu pu no učinile za dokazivanje istine, za propagiranje Hrvatske, posječivale UN, pisale pisma.
Sve to palo je u zaborav!!
Poznati su već dugo stavovi Teršeličke i ostalih, imali smo prilike nešto poduzeti.
Na medjunarodnoj konferenciji u Beču 1994.godine bili smo prisutni nekoliko nas iz Hrvatske na jednoj takovoj konferenciji - i bila je prilika upoznati svjetsku javnost sa agresijom na Hrvatsku.
Danas se više ne može to raditi volonterski, to je ozbiljan i stručan posao.
Potreba postoji, ljudi imamo, novaca bi se našlo.
Pa što čekate???