Prskalice

HVProšlo je više od 18 godina kada su naša obična druženja uz kavicu krenula u nekom sasvim drugom pravcu, prema nečemu što će nas promijeniti kao osobe i ljude, promijeniti nam živote ili, još gore, oduzeti ih. Tada to još nismo znali, a i da smo znali, vjerujem da nitko od nas ne bi odustao. Bili smo različiti, ali odlučnost i želja da sačuvamo i obranimo naše domove i obitelji, domovinu, bila nam je zajednička, nepokolebljiva, nesalomljiva. I to nas je povezalo, trajno. Počeli smo se intezivnije družiti, brusiti oštricu naše odlučnosti, usmjeravajući je prema zajedničkom cilju. Pripremali smo se za rat. A on je bio sve bliže i bliže, zvjerstva koja su se događala pod krinkom očuvanja „domovine" i „bratstva i jedinstva" , boljela su nas i učvršćivala našu odlučnost da se moramo tome suprotstaviti, da se protiv toga moramo boriti makar nam to bilo zadnje u životu, da bismo sutra sami sebi i svojoj djeci mogli pogledati u oči, ako preživimo.

Bili smo svjesni da rat ne donosi ništa dobro ni lijepo i da su nam glave u torbi. U početku bilo nas je 9. Vjerovali smo jedan drugome, znali smo da nitko nikoga neće ostaviti na „cjedilu" ako bude „gusto". Bili smo ekipa.Prije odlaska na ratište, svakodnevno smo, u 5 u jutro, ustajali i pokušali „nabiti" malo kondicije trčeći po Kijcu. Znali smo da će nam trebati, da će nam možda upravo to, sačuvati glave.Preko dana vježbali smo orijentaciju, čitanje topografskih karata i snalaženje na terenu, neki su prvi put u životu vidjeli topografsku kartu i pravi kompas. Bili smo nestrpljivi i jedva čekali da napokon krenemo. Kad je konačno stigla zapovijed da krećemo, nismo mogli dočekati trenutak da se ukrcamo u vozila.

Prvu noć proveli smo u Krivom putu, tek drugi dan smo nastavili do Otočca. Po prvi put postali smo uistinu svjesni da rat nije samo na televiziji „tamo negdje" prolazeći kroz selo Brlog. Skoro ni jedna kuća nije imala krova, samo crni čađavi zidovi, hrpe cigle i rupe od metaka po fasadama. U Otočcu smješteni smo u srednju školu, po učionicama u prizemlju „jer je prizemlje sigurnije ako bude granatiranja" tako su nam rekli. Škola je bila djelomično bez krova i bez jednog pročelja, posljedice granatiranja. U učionicama 40-50 ljudi, ne možeš se ni ispružiti, a da nekome ne gurneš nogu u glavu. Pokupili smo našu opremu, popeli se na kat i zauzeli jednu učionicu samo za nas 9, milina, mjesta koliko hoćeš. Na prozorima ni jednog stakla, samo deke zakucane za okvir prozora, zamračenje zbog granatiranja.

Slijedećeg dana krenuli smo. Ukrcali se u vozila, šutljivi, tihi, ozbiljna lica i sa strepnjom u srcu. Prva crta bojišnice bila je u Drenovom klancu, nekoliko kilometara od Otočca. Kad je kolona skrenula u Drenov klanac definitivno smo postali svjesni da se događa nešto strašno i nama, do tada, apsolutno neshvatljivo. Sve kuće bez krovova, izrešetane, čađave. Po jarcima uz cestu izrešetana i spaljena vozila. Povremeno se čuje neki pucanj, eksplozija, rafal. Zamijenili smo dečke koji su bili na položajima više od 24 sata. Sitna kišica upotpunjavala je tu sumornu sliku izmučenih, mrkih ljudi s kojima smo se mimoilazili.

Smjestili smo se po ostacima kuća, odložili višak opreme, preuzeli položaje po improviziranim zaklonima i zemunicama. Gdje su četnici, pitali smo, na koju stranu moramo paziti, pucati? Desno iza brda je Otočac, lijevo iza brda je Brinje, na brdima su naši dečki, četnici su naprijed, ispred vas, bio je odgovor. Dio naše ekipe krenuo je „razgledati" teren, malo izviđati.Krenuli su na lijevo brdo, prema Brinju. Ostali su pokušali kuću bez krova, prozora, vrata, punu krša pripremiti za prenoćište. Jedva da je prošlo podne.Sitna jesenska kiša uporno je padala. Grč u želucu malo je popustio. A tada je nastao pakao. Po prvi put smo vidjeli i čuli rat iz neposredne blizine, po prvi put smo postali meta. Rafali sa svih strana, zvižduci granata, eksplozije, bljeskovi.

Nakon prvog iznenađenja, uzvratili smo. Prvi put u životu pucali da sačuvamo glavu, pucali da ubijemo. Bilo je to naše vatreno krštenje. Skoro tri sata, neprekidno, četnici su „tukli" po nama minobacačima, VBR-ovima, zoljama, OSA-ma, tromblonima, „šarcima", puškama. Jedino „ozbiljnije" oružje kojim su naši dečki uzvratili bio je Browning 0.50 , protuavionski mitraljez montiran na TAM-ića. Četnici su nam poželjeli dobrodošlicu. Saznali smo kasnije da tako pozdravljaju „nove" jer imaju dojave iz grada. Kad se nakon tri sata ta uraganska vatra svela u „normalne" granice i na kraju sporadične pucnjeve, već je bio sumrak,kišica je i dalje sipila, crta bojišnice nije se pomaknula. Saznali smo da, na žalost, ipak imamo 4 ranjenika koji su, zahvaljujući odlučnosti i hrabrosti našeg doktora i njegovog vozača, pod kišom metaka, ukrcani u sanitetsko vozilo već prebačeni u bolnicu. Izrešetano sanitetsko vozilo i metak u kundaku doktorovog kalašnjikova, bili su rezultat uspješne akcije izvlačenja ranjenika.

Dio naše ekipe vratio se iz izviđanja, svi živi i zdravi, malo blatnjavi i mokri, blijedi. Odahnuli smo, ostali smo svi na broju. Smjestili smo se u jednoj prostoriji „naše" kuće-prenočišta, spustila se noć, a gusta magla se valjala Drenovim klancem. Vatru nismo smjeli paliti. Postavili smo mrtvu stražu, mokri i promrzli, stisli se jedan uz drugoga i čekali jutro, sretni da smo živi, svako sa svojim mislima. U jutro smo, prije svanuća, krenuli u izviđanje terena. Obronci lijevog brda, prema Brinju, bili su nam cilj. Pronašli smo mjesta s kojih su pucali po našoj prvoj crti. Stotinjak metara iznad i oko 150 metara iza naše prve crte. Stotine čahura, ispaljene zolje, prazni spremnici za rakete OSA, osigurači tromblonskih mina.

Postalo nam je jasno da nismo sami u šumi i da moramo biti krajnje oprezni. Zarekli smo se da nećemo više dozvoliti takva iznenađenja i da je šuma iza naših dečki dolje u rovovima, samo naša. Kroz šumu, oprezni i tihi krenuli smo prema „ničijoj zemlji" i četničkim položajima. Ne znam koliko smo dugo i daleko hodali i šuljali se. Činilo se da je vrijeme stalo, da ne postoji ni prije ni poslije, samo sada i ovdje, samo uho i oko, ništa više. Zauzeli smo položaj za osmatranje, držali ih na oku i čekali znak za povratak. Kad se dan počeo primicati kraju, krenuli smo natrag. Unatoč našem neiskustvu, znali smo da se ne smijemo vraćati istim putem. Naš zapovjednik sigurno nas je vodio i pod okriljem prvog mraka, vratili smo se u našu „vilu propuh", mokri i promrzli, umorni i gladni, ali sretni da je sve dobro prošlo.

Druga nam je noć na bojišnici. Slijedećeg dana kad nam je došla smjena, vratili smo se u Otočac, još uvijek napeti i pod dojmom svega što smo proživjeli u samo 2 dana. Imali smo jednu važnu zajedničku karakteristiku, nas 9, a i ostali koji su nam se priključivali kasnije, koja nam je pomogla da ostanemo normalni, da izdržimo prititisak i stres kojem smo bili izloženi. Tek puno kasnije shvatio sam da bez toga ne bismo opstali kao ekipa i da bi se Prskalice raspale vrlo brzo. Bili smo sposobni sve naše napetosti i strahove, koji bi se sakupljali tijekom naših izviđanja po šumi i neprijateljskom teritoriju, povratkom u bazu, ostaviti ispred vrata spavaonice, skinuti kao čizme.

Ulaskom u spavaonicu, zavlačenjem u vreće za spavanje, unatoč umoru, nismo spavali. Pričali smo viceve, podbadali jedan drugoga, smijali se, istresali stres iz nas, opuštali živce. Tek poslije sat i više vremena, malo pomalo postajalo je sve tiše dok nas konačno umor ne bi svladao. Nerijetko su u našu spavaonicu dolazili i drugi dečki iz satnije, velikih očiju, stisnuti i napeti, nemirni. Uvijek su odlazili opušteniji, mirniji i bez grča na licu. Nakon nekog vremena pronio se glas da je „kod onih spaljenih na prvom katu" uvijek veselo. Tako su prolazili naši ratni dani. Od danas do sutra, uvijek ispočetka. Prije zore u šumu, poslije mraka u bazu. Jednog je dana počela kružiti priča da negdje gore, kod Svete Petke, gdje su četnici imali položaj, neki četnički snajperist po cijeli dan puca po našim položajima u Drenovom klancu. Neposredno prije Božića 1991.g., dobili smo zadatak da izvidimo o čemu se radi i da pokušamo otkriti tog pucača.

Krenuli smo, kao i obično, pred svitanje, prema Svetoj Petki. Nismo išli svi, samo pola ekipe, preko brda i kroz šumu zaobišli smo Svetu Petku i prišli s druge strane, pretpostavljajući da nas s te strane nitko neće očekivati i postaviti nam zasjedu. Oprezno smo se provlačili kroz žbunje i snijeg. Bilo je strašno hladno, oko -25ºC. Tada smo prvi put čuli kako drvo puca od hladnoće. Nakon trećeg, četvrtog praska i zalijeganja u snijeg, shvatili smo da je to samo drvo. Oko podne približili smo se Svetoj Petki. Jedan je krenuo naprijed izviditi situaciju dok su ostali čekali. Vratio se nakon tridesetak minuta i izvjestio nas.

Na raskrižju puteva bila su dva bunkera-zemunice. Uokolo je vidio petoricu , a na jednoj stijeni bio je i „snajperist". Imao je poluautomatsku pušku i svakih nekoliko minuta ispalio bi metak prema našim položajima. Nije ni čudo da nije nikoga pogodio. Riješili smo misteriju „snajperista" koji ne zna gađati. Bilo je očigledno da se četnici osjećaju potpuno sigurno pa smo im odlučili pokvariti idilu i malo zapapriti. Polukružno smo se privukli bunkerima i raspalili po njima. U općoj pomutnji koja je nastala, netko od naših se zaletio do bližeg bunkera , zgrabio šarca koji je virio iz puškarnice na bunkeru, iščupao ga van. Žestoko puškaranje, pokoja bomba, trajalo je četrdesetak minuta. Na našu sreću iz obližnjeg sela četnicima nije stizalo pojačanje. Nakon otimanja šarca počeli smo se povlačiti. Dočepali smo se šume još uvijek očekujući potjeru iza nas ili zasjedu ispred nas. Zato smo se, po običaju, prema našim položajima uputili sasvim drugim, zaobilaznim putem. Kroz šumu smo brzo ali oprezno kretali prema našim položajima. Nedirnut snijeg ispred nas bio nam je nekakva garancija da nećemo uletjeti u zasjedu. Počelo se smračivati kad smo napokon stigli do zadnjeg brda iza naših položaja i spustili se dolje. Zamjenik zapovjednika bojne dočekao nas je i vidljivo odahnuo kad je vidio da smo svi na broju i neozljeđeni, a šarac je postao naša maskota.

Nekoliko dana poslije te akcije, po prvi put smo se „spustili s brda" na Krk, na nekoliko dana zasluženog odmora i opuštanja prenapetih živaca u krugu obitelji i prijatelja. Šarac je, naravno, išao s nama, a kad smo došli na Boduliju, „prošetao" je po svim našim kafićima u kojima smo, nekada davno, u neka druga vremena, ispijali kavice i hvatali komade. Sada nam se to bezbrižno vrijeme činilo kao vrlo daleka prošlost i ne tako skora budućnost. Jer rat je tek počeo.

HVTrebalo nam je 2-3 dana da se donekle prilagodimo društvu i mirnom okruženju bez rafala i detonacija. Trebali smo ostati kod kuće destak dana, ali... Uvijek postoji neki „ali" . Rat nas je odlučio podsjetiti da je tek počeo, da nije daleko od nas i da se tek zahuktava. Na „našem" frontu, u Drenovom klancu, dogodilo se nešto strašno.Mislim da je bio 02.01.1992.godine. Sjedio sam doma kasno popodne , igrao se sa sinom i kćerkom, objašnjavao im zašto su nam prozori zamračeni na njihov, dječji način, kad je došao zapovjednik. Ozbiljan, mrk. Odmah sam znao nešto ne valja, da se nešto dogodilo.Rekao je samo: „Spremaj se, idemo!" . Dok sam spremao ranac i oblačio uniformu, ispričao je ukratko šta se dogodilo. Četnici su krenuli u kontranapad preko sela Glavace i po cijeloj crti obrane u Drenovom klancu.Tenkovi, avioni, jugoarmija, četnici, žestoko i iz svih oružja. Mrtvi, nestali, ranjeni, naši dečki s Krka, Bodulije.

Dok je on to pričao, spremio sam se, djeca su me ispratila suznih očiju, ne razumijevajući šta se događa, imali su tek 6 i 8 godina.

Najprije sam morao do Krka, unatoč zračnoj uzbuni, po gorivo. Vratio sam se u Malinsku i usput pokupio ostatak Prskalica. Krenuli smo u Otočac, a zapovjednik je ispričao ostatak tragičnih događanja u Drenovom klancu. Izloženi silovitom napadu, naši su se morali povući na rezervne položaje gdje je, uz pomoć „A" bojne ZNG , proboj četnika ipak zaustavljen, ali na žalost, ne bez žrtava. Crta obrane ponovo je uspostavljena skoro po cijeloj dužini, osim sela Tukljace i Novo selo,granična sela prema Otočcu. Sa brda iznad Tukljaca i Novog sela, Otočac bi četnicima bio poligon za vježbe gađanja.

Za ta dva sela nije se znalo da li su ih četnici preuzeli ili ne. To je bio zadatak za Prskalice, pogledati izbliza ima li četnika u tim selima te, obzirom na situaciju, koordinirati ponovno uspostavljanje crte obrane milom ili silom. U Otočac smo stigli oko 3-4 sata u jutro. U zapovjedništvu bojne obavješteni smo o situaciji na terenu i dobili zadatak. Dva voda čekat će u blizini spremni za ponovno uspostavljanje crte obrane.Krenuli smo iz Otočca oko 5.30 prema Drenovom klancu. U selu Lončari ostavili smo vozila. Pješke, kroz šumu i pod okriljem mraka stigli smo na domak Tukljaca, u produžetku je bilo Novo selo. Na brzinu smo napravili plan akcije. Podijelili smo se u dvije grupe. Jedna grupa će krenuti u Tukljace, a druga će kroz šumu produžiti do Novog sela i zauzeti položaj što bliže selu. Ovisno o razvoju situacije, kad prva grupa uđe u Tukljace, druga grupa je trebala ili priskočiti u pomoć prvoj grupi ili pričekati da se povežemo i uđemo u Novo selo. Od Novog sela do četničkih položaja za koje smo znali od prije, bilo je dvijestotinjak metara. Računali smo da će , ako u Tukljacima dođe do kontakta i sukoba s četnicima, druga grupa lakše procijeniti situaciju u Novom selu.

I tako smo se razdvojili. Druga grupa je ubrzo nestala u šumi. Imali smo radio vezu i kad su zauzeli poziciju iznad Novog sela, prva grupa je krenula u Tukljace. Nekoliko položaja-rovova bilo je prije prvih kuća, zaklonjeno rijetkim raslinjem. Tu nismo očekivali nikoga, ali opet, nikad se ne zna. Polako,korak po korak, približili smo se rovu-zemunici. Čisto, ostala tri na ulazu u selo, također. Stižemo do ostataka prve kuće. Klimava drvena ograda, jarak, seoski put izrovan granatama. Polako uz ogradu, puzi jarkom, gledaj oko sebe, traži pogledom nekakav pokret, nešto što ne pripada tu. I tada, odjednom, dobro poznati, opasni zvuk, fijuk granate, procjena, ide na nas, lezi, zabij glavu dolje, dublje. Zaglušujući prasak, smrad eksplozije, grumenje smrznute zemlje i smrvljene ograde, pljušte po nama. Lagano digneš glavu, pogledaš oko sebe, čitavi smo. Ograde više nema, osluškuješ, čuju se nova ispaljenja iz minobacača, još tri komada stižu, fijuk, dobro je, ove ne idu na nas. Padaju jedna za drugom, ni 50 metara dalje od nas prema centru ovog jadnog sela. Tih nekoliko granata navelo nas je na zaključak da u selu nema četnika, ne bi valjda pucali po svojima.

Druga grupa čula je detonacije, pitaju radio vezom šta se događa. Umirujemo ih i idemo dalje prema centru sela. U centru sela zaklonili smo se pod zid neke polusrušene kuće. Ponovo čujemo ispaljenja, zalegnemo i čekamo detonacije. Popadale su oko nas, bez posljedica. Morali smo još odraditi ostatak sela, od centra prema izlazu, prema Novom selu. Hvala bogu, svi rovovi su prazni. Javljamo zapovjedništvu da je situacija čista i jedan vod kreće da preuzme položaje, a drugi vod će pričekati razvoj situacije u Novom selu. Mi krećemo dalje prema Novom selu i priključujemo se drugoj grupi. Oni nisu opazili nikakvo kretanje dolje u selu. Svi zajedno ipak se oprezno spuštamo prema Novom selu. Od rova do rova, čisto, nema četnika. Javljamo zapovjedništvuda je zrak čist, drugi vod kreće do Novog sela. Dočekali smo ih i odveli do rovova. Odmah se vidi da su novi, prvi put na prvoj crti, ukočeni.Nemirno zvjeraju oko sebe, pokušavaju shvatiti gdje su, s koje strane vreba opasnost i zavlače se u rovove. Zadatak obavljen.

Povlačimo se nazad u šumu i idemo još malo naprijed, za svaki slučaj, da ne bude iznenađenja. Negdje nedaleko, začujemo klepet helikoptera, znamo da nije naš. Idemo prema zvuku. Odjednom klepeta elise više nema, ne čuje se. Ne znamo šta se događa, zaključujemo da je odletio, pogrešno. Opet klepet elise, sad već čujemo i fijuk motora. Polako idemo naprijed prema zvuku, već smo duboko u četničkoj teritoriji i tada ga spazimo. Lebdi iznad krošnji 100-150 metara od nas. Osmatramo, helikopter se spusti, nestane nam s vidika. Čekamo, oprezno gledamo na sve strane da nas četnici nebi iznenadili. Klepet se opet začuje i helikopter se digne iznad krošnji, lebdi, zaključujemo da izviđa naše položaje. Dogovaramo se da li da ga pokušamo gađati, ali odustajemo. Teren je jako strm i zbog šikare skoro neprohodan pa se ne možemo primaknuti, zbog gustih krošnji nismo sigurni da ćemo ga onesposobiti sa ove pozicije , a otkrit ćemo naš položaj. Gledamo kako se helikopter namješta prema našim položajima i ispaljuje dva projektila prema Tukljacima i brzo se spušta. Dvije detonacije, projektili su stigli na cilj. Ponovo uzlijeće i ispaljuje još dva projektila, čuje se samo jedna detonacija, drugi projektil nije detonirao.

Vraćamo se nazad u Tukljace. Smjestili smo se u jedan podrum, mokri i dobrano promrzli. Spušta se noć. Razvlačimo žicu oko podruma, vješamo konzerve po njoj. Preventiva, kroz šumu svašta može doći i lički medo i bradati čedo. U podrumu smo u nekoj bačvi naložili vatru, pokušavamo se osušiti i malo ugrijati. Vani je najmanje -20ºC. Nešto bismo pojeli, nismo jeli od sinoć kada smo krenuli od kuće, samo par kockica čokolade tijekom dana. Ništa od toga, kruh se smrznuo, konzerve su se smrzle, voda u čuturi se smrzla. Pronalazimo 2-3 konzerve sardina u ulju i to podijelimo.

Cijelu noć patroliramo selom po dvojica, obilazimo rovove sa novopečenim ratnicima. Njima je još teže, još hladnije, ne smiju ložiti vatru. Prva im je noć na prvoj crti bojišnice, a tamo ispred njih svaki čas začuje se rafal-dva, detonacija. Svijetleći meci paraju noćno nebo, ne vidi se prst pred nosom. Negdje pred zoru drveće počinje hodati i poprimati neke čudne oblike. Teško je riječima izraziti tu mješavinu različitih osjećaja koji te preplavljuju dok ležiš u nekoj rupi smrznut i napet do bola, u mrklom mraku, ogromnih očiju i još većih ušiju, u iščekivanju prvih nagovještaja spasonosnog sivila zore i danjeg svijetla. Nemoguće je to opisati i dočarati nekome tko nije barem noć-dvije proveo na tako „idiličnom" mjestu, u tako „idiličnom" okruženju.

I tako iz dana u dan, prolazili su tjedni i nebrojena „primirja" od kojih ni jedno nije trajalo duže od 2-3 dana. Došla je i prva veća demobilizacija Krčke bojne, ostala je Krčka satnija i Prskalice. Naš zapovjednik postao je zapovjednik Krčke satnije. Premješteni smo iz Otočca u Žutu Lokvu pa u Brinje i selo Prokike. Položaji su bili na Crnom vrhu, a dolje selo Dabar. Krčka satnija priključena je riječkoj bojni 111.brigade. Prskalice su i dalje lunjale šumom i srećom, do tada nitko nije stradao. Ali ni sreća nije vječna.

Jednog popodneva dio Prskalica nije imao sreće. Krenuli su na jedno, sad već rutinsko izviđanje. Priključio im se i jedan brigadni izviđač. Rutinsko izviđanje postalo je izviđanje u svrhu navođenja naših minobacača. Neki tamo čedo sa dobrim dvogledom uočio ih je i sve je krenulo naopako. Izloženi kiši olova i čoporu koji se uputio prema njima, morali su se hitno povlačiti prema našim položajima. Dočepavši se šume, krenuli su prema našima i upali u minsko polje.Mina je bila potezna, geleri su sasjekli noge jednome, a drugog presjekli iznad pojasa. Brigadni je izviđač izbjegao tu kišu gelera, imao je sreće, ali samo toliko da nam je uspio javiti približno mjesto gdje se nalaze i da su Prskalice stradale. Nije mogao dati točne koordinate položaja, sumrak se već spuštao pa je krenuo po pomoć i tu ga je sreća napustila. Stotinjak metara dalje potegao je i on minu.

Na našim položajima i u zapovjedništvu nastala je ludnica, svi bi išli u izvlačenje, ostatak Prskalica izbezumljen, ali ne daju nam da idemo. Noć se spustila, spasonosni mrak prekrio je naše dečke, puškaranje je prestalo. Dečki su živi, ali teško ranjeni. Čujemo se radio vezom. Vod koji je oformljen krenuo je u izvlačenje. Teren je strm i skoro neprohodan. Na čelu brigadni izviđači sa štapom između dva prsta. Štap ide prvi, mic po mic, ako zapne, cijela kolona se zaustavlja, pipa se rukom svaka grančica i traži se žica. Dobro je, nije žica, kolona kreće dalje.

Radio veza funkcionira, čak su nas i čede prestali ometati, ne ubacuju se u vezu, čuju da se odigrava prava drama i pokazuju trunak humanosti. Mislim da su tu komunikaciju slušali i naši i njihovi u većem dijelu Like jer bi se riječi ohrabrenja i podrške svakih nekoliko minuta čule u eteru sa svih dijelova bojišnice. Ponoć je već prošla, naši ranjenici se javljaju preko veze, ali sve rijeđe, povremeno gube svijest i tada nastaje panika dok se opet ne jave. Spasioci polako napreduju, ne znaju da li idu u dobrom pravcu. Odlučili su riskirati i traže od ranjenih da po potrebi ispaljuju svijetleći metak u zrak. Samo da ostanu u svjesnom stanju dovoljno dugo.

Sad je bilo malo lakše. Već nakon prvog svijetlećeg metka korigirali su pravac i krenuli sigurnije. Napetost je dosegla vrhunac. Kad su spasioci napokon pronašli ranjenike još uvijek žive, malo smo odahnuli. Sad se još „samo" trebalo vratiti natrag na Crni vrh s tri nosila, ukrcati ih u vozilo i pravac bolnica. Dočekali smo ih u bolnici oko 6,00 u jutro, napeti i zabrinuti. Iznose ih na nosilima bez svijesti, ali žive. Unose ih u bolnicu. Liječnik im konačno pruža pravu prvu pomoć. Iz bolnice, s bocama infuzije obješenim iznad glava, smještaju ih u bolničko vozilo i pravac Rijeka, kirurgija.

Liječnik nas tješi, preživjet će iako su teško ranjeni. Jedan ima slomljene obje potkoljenice, teški otvoreni prijelomi, drugi pet-šest gelera po trbušnoj šupljini, a treći gelere po nogama, bez prijeloma. Nakon nebrojenih operacija obje noge su spašene, geleri iz trbuha izvađeni, a crijeva i jetra zakrpani. Prskalice su ostali bez dvojice svjih pripadnika i s teškim osjećajem gubitka u duši. Rat se nastavlja, još mu se ne nazire kraj.

Ljeto '92 se primaklo. Počele su kružiti glasine o demobilizaciji ne samo Krčke satnije nego i 111.brigade. Glasine su se pokazale istinitima. Krčka satnija je demobolizirana. Formirana je taktička grupa TG 111.brigade i tko je htio, mogao se priključiti. Jedan dio satnije se priključio TG 111.br. a preostali su otišli svojim kućama i obiteljima. Prskalica kao ekipe više nema. Oni koji su ostali, raspoređeni su po TG 111. brigade.

TG 111.brigade bila je smještena u Brinju, ljeto se bližilo kraju. Spremali smo se za odlazak samo još nismo znali gdje, Dubrovnik ili Slavonski Brod. Kad je napokon stigla zapovijed, kolona je krenula prema Slavoniji, u Slavonski Brod. Tamo je rat i dalje žestoko bijesnio. Nakon pada Bosanskog Broda i rušenja mosta na Savi, došla je nova zapovijed: Županja- Istočna Slavonija. I to smo odradili te krenuli prema Rijeci.

Još jedna ratna godina primakla se kraju, još jedna zima je počela, rat i dalje traje.

Ali, to je već neka druga priča...

Krek
www.uhd91.com

Sri, 16-10-2019, 15:29:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.