U moje vrijeme

Ne znam što se događalo u vrijeme mojih pradjedova, ali znam što se dogodilo u moje vrijeme.

Znam koliko sam straha pretrpjela, u kako teškim uvjetima sve živjela, kako je živjeti o kruhu i vodi, kako izgleda kad se ljudi potuku za hranu.... Znam kako zavijaju sirene za zračnu i opću opasnost, kako zvuči kad opali puška, rafal, zolja, kad eksplodira bomba, kad granata fijuče iznad glave, kakav zvuk proizvodi kuća kad se urušava... Znam kako je kad te avionom napadaju, a nemaš se gdje sakriti. Kad moraš danima sjediti u malom, hladnom i vlažnom podrumu a tlo podrhtava od granata, kad djeca plaču od starha....

Znam kako je kad moraš bježati u tuđinu, napustiti svoj dom, kad se rastaneš od obitelji, rodbine, prijatelja. Kad se stalno seliš iz kuće u kuću, iz sela u selo, iz grada u grad. Znam kako je kad ti se druga djeca smiju jer drugačije govoriš, jer nosiš robu iz Caritasa....

Znam koliko se strepi kad ti je tata na ratištu, kad čuješ kako ti mama noću plače i koliko je djete sretno kad se tata vrati.

Znam s kakvim su se ponosom pjevale domoljubne pjesme, nosila hrvatska zastava, hrvatska obilježja. Kako su se pozdravljali momci u uniformi, kako im je narod mahao i klicao, kako su im se djeca radovala kad ih vide, kad im oni mahnu natrag....

Znam kako izgleda krv prolivena za obranu domovine, kako izgleda branitelj bez noge, ruke, na štakama, u kolicima....

Znam kako zvuči jauk majke kad joj kažu da je izgubila sina, kako izgleda žena koja je izgubila muža, kako se je tužno na sahrani branitelja, znam kako je kad ti otac pogine u ratu....

Ja znam što su nam učinili, koliko su nas napadali, da su nam htjeli oteti naše, nas uništiti.... Ne mrzim ih, nikoga ne mrzim, ali ne mogu, ne želim i neću zaboraviti zlo koje su počinili. Ne mogu zaboraviti boli koju su nam nanijeli, suze i krv koje smo zbog njih prolili, živote koje su uništili...

Munja
www.uhd91.com