I neprijatelji su bili ljudi

 

U ovoj priči, ispričat ću Vam sudbinu dvojice srpskih vojnika, zarobljenih u selu Novi Grad kod Odžaka, u Bosanskoj Posavini. Smatram, da su svojim djelom, zaslužili da ih spomenem imenom i prezimenom, priča iz prve ruke. Vjerojatno je već poznato da smo prilikom borbenih djelovanja na području općine Odžak, zarobili priličan broj naoružanih boraca suprotne strane (600 – 700 ljudi). Ti ljudi su se nalazili u zatvorima, trpjeli su svakakve torture (ne organizirane – ali pojedinaca je bilo koji ne zaslužuju uniformu koju su nosili).

Dakle, poslije pada Odžaka, ti zarobljenici su premješteni u Bosanski Brod, Slavonski Brod, Orašje te razmjenjivani za pripadnike našeg naroda bilo HR ili BiH porijekla... U ovoj priči, govorit ću o Bosanskom Brodu i sudbini dvojice zarobljenika, s kojima sam došao u «dodir» na terenu.

Prilikom borbenih djelovanja na području Bosanskog Broda, kuća u kojoj smo bili smješteni (Kričanovo - hrvatska kuća) dobila je u krov granatu većeg kalibra, te je krov bio uništen. Tražili smo da nam VP dovedu iz zatvora par ljudi koji bi to riješili... Tako je i bilo, VP nam je dovela 7-8 ljudi (ne znam točan broj), bili su to ljudi iz Novog Grada (općina Odžak, tako reći – moji susjedi). Broj ljudi koji su nam doveli – morali smo navečer vratiti... (dužili smo ih na revers).

Domovinski ratPo dolasku tih ljudi, rekli smo im šta trebaju napraviti, upozorili ih da ne bježe nigdje jer će ih neko ubiti, neka rade posao zbog kojeg su došli – a da ih niko ne smije pipnuti.Tako je i bilo, ljudi su radili, niko od mojih nije ih dirao, davali smo im svoja sljedovanja (imali smo i viška – a ljudi su bili gladni), bilo mi je teško gledati. Znam šta su prošli te sam (i moji ljudi) pokušavao da im olakšam koliko sam mogao.

Jednom prilikom, dosao je jedan naš vojnik (ne iz moje postrojbe – osobno sam ga poznavao) te počeo maltretirati ove ljude, te jednom od njih, Jadranko Pavić, imao je oko 20 godina tada, opalio šamar te ga vrijeđao. Ovaj nije niti smio odgovoriti – šutio je. Nikada u životu nisam mogao trpjeti nepravdu a takav sam i danas, skočio sam i skoro se za vratove pohvatao sa tim bojovnikom. Rekao sam mu da je Bog ubio i njih i nas te da se makne iz zone moje odgovornosti, jer tu i ne treba biti... Završilo se na verbalnom deliktu između nas dvojice... Jadranko mi je bio zahvalan, kasnije smo razgovarali (a naše kuće su bile udaljene oko 3 km – a nismo se poznavali).

Drugo ime i prezime je Čedo Kurešević, rođen je u Novom Gradu – Odžak, kad je odrastao otišao je raditi u HR, Vukovar, Borovo.

Kad je počeo rat u HR, nije se htio priključiti drugoj strani u Vukovaru, mojemu osobnom gradu heroju – čije ime spominjem sa suzama u očima, te je pobjegao u rodno selu u Bosansku Posavinu... Tu ga je stigao rat, nije mogao izbjeći dalje. Zarobljen je sa ostalih 600- 700 vojnika.

Dakle, među tim zatvorenicima koji su nam bili dodijeljeni, bio je i on. Da ne ispadne da se hvalim, sebe, ili svoje vojnike, - ali mi nismo mrzili nikoga. Bili smo ratnici (osobno smatram jako dobri i hrabri – a mnogi koji su nas poznavali, cijenili su i znali za nas), ali smo svi bili i mekog srca ... pogađale su nas sudbine.

Prvih dan – dva, dok su ti ljudi radili krov kuće, nismo se vezali (osobno) uz njih, ali, kako je vrijeme odmicalo ... pomalo smo komunicirali ... davali smo im hranu, cigarete, sokove ... pa čak i pivo... Ostvarili smo izvrsnu komunikaciju, kretali su se slobodno među nama, niko ih nije dirao ... a kad smo ih navečer vraćali u zatvor – uvijek smo im davali hrane i cigareta da ponesu koliko mogu...

Navečer, kad smo ih vraćali, uvijek su molili da i sutra tražimo baš njih ... Tako je i bilo, uzimali smo istu ekipu, iako nismo imali više potrebe za njima. I tako jednom kroz razgovor s dotičnim, upitam ga, od kuda je, ima li obitelj, gdje su ... itd.

Čovjek priča, iskreno ... Pogledamo se ja i Lipa ... ne govorimo ništa ... šutimo i slušamo ...

Kaže, ima suprugu i dvoje djece u Švicarskoj, pobjegli kod rodbine tamo, nisu se čuli par mjeseci ... Pitam ga, imali broj telefona od njih – kaže da ga zna napamet ... Pogledam Lipu, suze mu u očima (i meni su) ... S obzirom da sam (i Lipa) visoko kotirao u HV, kažemo mu da sjeda u ladu nivu s nama. On uplašen (valjda je mislio na najgore) ... ulazi u auto i ne progovara niti riječ.

Lipa vozi, preko mosta, te pravac svojoj kući nedaleko od INA-plina u Sl. Brodu.Tu stajemo, ulazimo u kuću . Lipa traži broj od supruge , ovaj govori . Lipa tipka broj, ženski glas s druge strane. Lipa daje slušalicu Čedi, ovaj ne može progovoriti riječi.

Suze nam teku potocima, ratnik sam bio – ali me nije stid priznati ... Čedo progovara ... muk ... tišina ... plač i s druge strane ... Pustili smo ga par minuta...

Pozdravio se i prekinuo je vezu ... pogledao nas je. U očima čovjeku možeš vidjeti zahvalnost, iskren čovjek to može i osjetiti.

Vratili smo se u Kričanovo, navečer smo zatvorenike vratili u zatvor. Nakon par dana ponovo smo odveli Čedu da razgovara sa suprugom i djecom... Poslije ga nikada nisam vidio.

Čedo Kurešević išao je u razmjenu 6-7 puta, nikada nije htio preći na drugu stranu, za njega smo uvijek dobili našeg čovjeka. Kada poslije šestog ili sedmog pokušaja razmjene nije htio otići u razmjenu – naši su ga pustili ... Danas živi u HR (nadam se u Vukovaru).

Vraćam se na prvo ime ove priče, Jadranko Pavić, dječak, 20-ak godina, poslije rada pri mojoj postrojbi (kad više nije bilo potrebe kod mene), bio je raspoređen na kopanje rovova na crti Bijelo Brdo – Kostreš. Oni, koji poznaju situaciju u to vrijeme – znaju da su tamo vođene najveće borbe na BB ratištu.

Jednom prilikom, prilikom najžešćih borbi, Jadranko je bio na prvoj crti ... zarobljenik ... kopao rovove.

Usljed jakih napada, naše jedinice su se povukle ostavljajući mrtve i ranjene (i zarobljenike)...(i oružje na položajima)..adranko je zgrabio PM-53 i pucao prema «svojima», napad je stao. Jadranko je uhvatio jednog našeg ranjenika i nosio ga 700-800 metara, pala je mina obojica su ranjeni ... Jadranko je podlegao ... Naš je preživio.

Kasnije sam čuo od naših, da je mali preživio ... pustili bi ga.

Morao sam ovo ispričati, ovo je istina, možda se neki neće složiti samnom, ali odgovorno stojim iza svake napisane riječi ne krijem se, lako je doći do mene ako se logično razmišlja...

Master
www.uhd91.com

Sub, 24-08-2019, 06:18:45

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.