Vidovice

Dan je bio srijeda 21. 10. 1992. godine 03,00 sati ujutro kada smo dobili zapovijed da se ustanemo i da se spremimo pod punu ratnu spremu. Nije to bilo ništa novo niti nepoznato jer dan prije naši su krenuli u konačno oslobađanje hrvatskog sela Vidovice i tog dana su teškom mukom došli od četničkih crta obrane, a na nekim dijelovima i ušli u nju. Još večer prije pokreta naš zapovjednik Bizi nam je predočio da ćemo sutra mi morati odraditi glavni posao tj. što je moguće tiše ući u selo iza četničkih linija i njim s leđa skinuti neke bunkere da bi oslobodili put i očistili ulaz tenkovima u selo.

Dok nam je to govorio slušao sam njegove riječi kao u nekom polusnu, ali sam svaku čuo. Dobro se sjećam kada nam je rekao nemojte žaliti kuće one su i onako porušene i opljačkane bolje da ih mi srušimo nego da među njima izginemo. Hodajte polako u tišini ako je moguće jer iz svakog ćoška možda vreba neki četnik. Na kraju je dodao da u akciju idu samo oni koji to žele, naravno nitko nije ostao u bazi.

VidoviceNakon opremanja sastanak je bio u zapovjedništvu IV bojne u Orašju odale smo trebali krenuti put sela Gajevi, gdje ćemo ostaviti vozila i dalje prema Vidovicama ići pješice. Put prema Gajevima je prošao nevjerojatno brzo, a kada smo tamo stigli pucala je zora, ona tipična posavska jesenja zora puna vlage i još je padala neka kišica koja nije bila jaka ,ali toliko je bila uporna, sitna i hladna da sam imao osjećaj da mi se iglice zabadaju u svaki dio tijela koji nije bio pokriven. Ne samo da je kvasila nas veći problem je bio što je kvasila oružje jer mi smo bili protuoklopnjaci i nosili smo OSE, a one su jako osjetljive na vlagu. Ja sam uvijek više vjerovao mehanici tako da sam kao i svaki drugi put ponio svoju „Rusku trubu“ ili ti stručno RPG-7.

U Gajevima primamo zadnje upute zapovjednika, još se do naoružavamo ručnim bombama, a kao znak raspoznavanja u selu dogovoreno je da nosimo žute trake i to strogo vezene oko glave. Jednom smo jednom drugom prilikom naletjeli na četnike koji su kao i im imali crvene trake oko ruku i eto ti vraga i teških pitanja koji ste vi, a koji ste vi, ali kada su se spazile oznake onda je nastala frka i rokanje. Zbog svega toga trake smo nosili oko glava. Razmijenili smo još po koji pogled ohrabrenja, a meni je u oči upao moj prijatelj Goci koji je po licu i rukama sav bio namazan maskirnim bojama. Upitao sam ga tada za čega će mu boje idemo u selo, a ne u šumu. Još mi u ušima zvone riječi koje je izgovorio: „Neka četnici misle da na njih idu ljudi, a ne djeca“. Kada se sada sjetim tih riječi skupi mi se u grlu, pa i jesmo bili djeca on je imao tek 17, a ja samo baš napunio 20 i mi idemo u rat, kao na nogometno igralište, a ipak potpuno svjesni da gubitak na tom igralištu znači smrt prijatelja i suborca. Danas znam da smo zakinuti za jedno vrijeme koje nam nitko ne može nadoknaditi, a to je ono vrijem koje dečki, u nekim drugim zemljama gdje nama rata, provode najluđe dane i noći, prave tulume i ganjaju djevojke. Mi smo to vrijeme potrošili na rat, na obranu svega svetoga i svega do čega nam je stalo. Nije mi bilo žao ni tada nije mi žao niti sada, a sutra ako bi trebalo išao bih opet.

Sve je bilo spremno i krenuli smo prema Vidovicama, ali zbog tajnosti išli smo kanalima za odvodnjavanje. Kako je ona kiša padala skoro cijelu noć kanali su se napunili vodom do te razine da se nije moglo ići kroz nije nego smo morali hodati sa strane kroz blato ili preko nekih dijelova gdje je bila trava, ali od one kiše je bila toliko klizava da sam više volio blato. I što reći pod punom ratnom spremom mokri od kiše po takvom putu nekih 1,5 kilometara. Ubilo me to šunjanje da sam dobivao želju da izađem van pa neka se desi što se desi, ali naravno da nisam mogao nego sam kao i ostali, koji su se vjerojatno osjećali isto kao i ja, nastavljao hodati dalje u što je moguće većoj tišini. Nakon svega ipak smo došli od prvih kuća sela i tad smo se polagano u parovima počeli prebacivati do jedne kuće koja je bila malo odvojena od sela, a za koju smo znali da je drže naši. I točno je bilo tu smo sreli naše dečke iz IV bojne. Izgledali su nekako izgubljeno, valjda zbog ne prospavane noći koju su proveli u selu, a nisu imali nikakve pouzdane informacija što drže naši ,a što četnici. Bizi ih je odmah smirio, išlo mu je to od ruke, a bio je i autoritet u brigadi, kao i mi ostali jer ljudi se nisi brinuli kada smo mi bili blizu, tako da su neki izrazili želju da krenu s nama. Poveli smo ih četvoricu, jer nas objektivno nije više niti trebalo samo bi bilo previše mesa za četnike.

Akcija je mogla početi i napokon je nestala ona napetost iščekivanja. Ušli smo u selo tiho krećući se od kuće do kuće i provjeravajući dali je sigurno, te sve to znakovima javljali drugima i tako jednu za drugom. Pogleda sam oko sebi i imao sam što i vidjeti, Vidovice su bile tipično posavsko hrvatsko selo koje je palo pod četničku okupaciju. Sve je bilo opljačkano, kuće nisu spaljene osim nekoliko, nego pokradene i zjapile su stravično prazno, a dvorišta su bila toliko zarasla u travu da su one manje kuće, još ako nisu imale krov samo provirivale iz šikare kao da se stide što smo ih takve zatekli. Ako postoji grad duhova ovo je definitivno bilo selo duhova. Imao sam osjećaj da one prazne kuće zovu u pomoć, ali za razliku od drugih poziva ovaj je bio poziv upućen sablasnom tišinom koja se mogla zagristi. Nije bilo niti pasa lutalica pokretom razbije taj osjećaj praznine. Imao sam dojam da sama Smrt hoda između onih kuća.

Najednom Bizi daje znak da se stane jer je vidio da iz jednog dvorišta viri topovska cijev, ali smjer u koji je bila uperena nije imao smisla. Kada smo se došuljali bliže ugledali smo da je top prikačen za kamion koji je pak bio pun streljiva za njega. Za upravljačem kamiona sjedio je mrtav četnik, koji baš nije imao sreće. Bio je pogođen s prednje strane kroz vjetrobran i to raketom od RPG- a-7 u glavu, ali nevjerojatno je to što raketa nije eksplodirala nego mu je samo odnijela pola glave pa tako ostao sjediti s rukama na upravljaču kamiona. Nije bilo vremena za razgledanje moralo se dalje prema izlazu iz sela i prema bunkerima koje smo trebali skinuti, pa smo ponovno u istoj formaciji i na isti način nastavili kretanje. Tijekom prolaza kroz selo ostavljali smo odstupnicu da nam četnici ne bi zašli za leđa, a i da bi osigurali prostor koji smo već pročešljali. Na jednoj takvoj ostajem i ja ,a sa mnom u dvorištu jedne stare kuće ostaju još i Tayson, Pepo, Đole i Semko. Tayson i Pepo su moji dečki s kojima sam prošao sve akcije u rat, dok je Đole nekako upao među nas jer je meni nosio dodatna punjena za RPG. Semko je jedan od momaka iz IV bojne koji je krenuo s nama. Nekoliko mjeseci poslije te akcije Senko je poginuo, ali to je druga priča.

Dvorište u kojem smo ostali bilo je ograđeno metalnom ogradom od ceste, uz koju je paralelno bila složena nekakva stara cigla. U dvorištu je bila kuća i to stara bar 60-70 godina, ožbukana blatom i uzidana zemljanom ciglom, dok je krov bio pokriven starim crijepom „Biberom“ toliko trošnim da ga niti četnici nisu htjeli ukrasti, a naspram nje na drugom kraju nalazila se mala dvorišna zgrada sa dvije male sobe i dva ulaza okrenuta prema dvorištu. Na ulazu u dvorište u kanalu ležao je još jedan mrtvi četnik, koji je vjerojatno stradao dan prije, ali su ga njegovi ostavili. Dok smo hvatali zaklone i raspoređivali se tako da se što bolje postavimo za trenutak Pepo i ja smo zastali i pogledali mrtvaca. Tako gledajući ga otelo mi se: „Lijep neki momak“, na što je Pepo mrtvo hladno samo dodao „ Još je ljepši zato što je mrtav“. Samo smo razmijenili poglede ali smo znali što nam je u glavi, a to je bilo da mi jedan drugoga nikada nećemo ovako ostaviti kao staro deblo, pa koliko god to koštalo.

Prvih nekoliko minuta bilo je sve mirno i mi smo samo provirivali iz svojih busija, a onda se počela čiti pucnjava i eksplozije iz pravca u kojem su naši nastavili prema bunkerima. Znali smo da to znači da je počelo ostvarenje pravog našeg cilja i dolaska u selo, ali smo također znali da naš boravak u njemu više nije tajna i da će četnici sada poslati pojačanje na te bunkere. To pojačanje moralo je naići baš na nas jer smo mi čuvali jedinu prilaznu cestu. Bili smo u pravu, nakon samo nekoliko minuta začuli smo tenk kako se pali i turira negdje oko centra sela koji je bio udaljen nekih 500 metara cestom od nas. Kroz glavu mi je prošla samo pomisao, idemo ponovo, jer nije mi bilo niti prvi , a vjerovao sam niti zadnji put da se sukobljavam s tenkovima. Čuli smo kako kreće a buka motor je bila sve jača i jača što je značilo samo jedno, ide k nama, melje asfalt. Zveket tenkovskih gusjenica na asfaltu je stvarno jezovit i tjera adrenalin u tijelo. Nije bilo panike samo onoliko straha koliko je dovoljno da te drži na oprezu, ali to nije važilo za sve. Đole se odjednom ustaje i bez ikakvog povoda dolazi do mene i govori mi da on odlazi pozvati pojačanje. Kavo crno pojačanje mi smo odstupnica oni rade svoj dio mi moramo svoj, ali prije nego sam išta uspio reći Đole se odaljio u pravcu bunkera. Nije mi smetalo što je otišao, ako se plaši neka ide, ali prije nego sam ga zaustavio odnio mi je sva dodatna punjenja za RPG i ja sam ostao samo sa onim jednim kojeg sam sam donio. Imao je Pepo osu, ali je mila mokra i nije bilo sigurno da će biti upotrebljiva. Moje razmišljanje prekinuo je prvi rafal upućen prema nama. Nije to bio običan rafal nego nešto dugačko nešto što te prikiva za zemlju i zaklon. Meci su frštali svuda oko nas, a najviše su bili koncentrirani na složenu ciglu iza koje smo bili Pepo i ja. Odmah nakon rafala uslijedila je jaka eksplozija, a bila je to tenkovska granata ispaljena onako na cestu bez većeg nišanjenja. Nišanjenje nije niti bilo potrebno jer nas je tenk gađao sa nekih 70-80 metara, a nakon ispaljenja odmah se povlačio i pokrivao 20 milimetarskim PAM-om. Na njega bi se ponovno nadovezao onaj dugi rafal, tako da nismo mogli niti oka otvoriti. Sve to se ponavljalo nekoliko puta i ako smo mi pokušali uzvratiti vatru, ali naši pokušaji su samo davali do znanja četnicima da ih tu čekamo. Pravo gadno je postalo kada je u dvorište doletjelo nekoliko ručnih bombi. Nekako smo se dohvatili zaklona, ali ja sam i dalje ostao u klečećem položaju iz one cigle s RPG- om na ramenu, čekao sam tenk. Klečeći tako najednom sam osjetio jak udar u desnu stranu prsa. Ništa mi nije bilo jasno, znam da me je nešto udarilo, ali nije bilo rupe na odori nije bilo krvi nije bilo bola.

Nisam imao vremena razmišljati o tome što se desilo zato što nas je poklopio ponovno onaj dugi rafal. Dok je rafal trajao Pepo je pokušao uzvratiti vatru, ali se odjednom srušio na zemlju i samo kroz zube prostenjao: „Noga, noga“. Okrenuo sam se i nekako u nevjerici ga pogledao, ali sam se brzo pribrao i iz njegovih hlača izvadio prvi zavoj da ga previjem. Sve to je vidio i Tayson i odmah onako pod svom silinom vatre dotrčao do nas te je preuzeo zavoj od mene i nastavio previjati Pepinu nogu. Znao sam da im moram nabaviti malo vremena da previju nogu, pa sam odlučio promijeniti položaj jer iza cigle se nije baš imalo nekog pregleda. Uspio sam pretrčati nekih 10 metara i doći do male dvorišne zgrade i zakloniti se iza nje. Kada sam krenu da provirim i zapucam kako bih pokrio Taysona i Pepu osjetio sam da mi je nešto udarilo u pušku da mi je skoro ispala iz ruku. Na okviru puške ugledao sam veliku rupu od metka koji je proletio kroz njega, ali opet nemam vremena za razmišljanje nego mijenjam drugi i počinjem pucati. Taman kada sam ispraznio jedan i htio promijeniti drugi ugledao sam ručnu bombu zajedno s kašikom koja pada pored mene. Tada sam reagirao čisto instinktivno i nekako uspio uletjeti na jedna od vrata zgrade. Nisam ništa osjetio, ali kasnije u bolnici su nabrojali 15 mjesta po cijeloj desnoj strani gdje me je dohvatila sačma od bombe.

Odlučio sam se vratiti iza cigle jer mi je tamo ostao RPG jer tenk je ponovo rondao, a Tayson je nekako sam bog zna kako odvukao Pepu iz kuće gdje je bio na nešto sigurnijem mjestu. U momentu dok sam pretrčavao natrag do cigle tenk je ponovno opalio granatu i ponovno je gađao ispred nas u asfalt. Kada sam se bacio iza cigle na leđima sam osjetio da mi tkanina dodiruje meso, ali ponovno nije bilo krvi, nije bilo rupa na odori, ja ih nisam mogao vidjeti, ali što je najčudnije nije bilo bola. Nastavlja se rokanje i pucnjava sve u istim valovima i nakon što je napunio tenk ponovno kreće na nas. Ovaj put sam spreman i čekam ga, ali kako god pogledam vidim ga samo kroz krošnju od neke male šljive koja se nalazila u dvorištu. Imam samo jednu raketu i ta mora pogoditi, ali ne nije moguće kroz krošnju, moram naći bolju poziciju. Dok su mi te misli letjele kroz glavu nisam niti primijetio da je tenk već izašao iza krivine i da se sprema opaliti. To se i dogodilo i tada sam osjetio udar u desnu nadlakticu. Od udara sam se zanio i ovaj put je bilo i rupe na odori i krvi i bola. Samo sam prozborio Taysonu, koji se vrati do mene, „I ja sam ranjen“. Na licu sam mu tada vidio da mu mozak radi 300 na sat i da smišlja kako da nam izvuče žive glave, ali da ne dozvoli četnicima da prođu pored nas. Nakon nekoliko trenutaka koji su izgledali tako dugački progovorio je: „Idemo samo kuću dalje“. Dok je to izgovarao u dvorište su pale nekakve dimne bombe i počeo se dizati jarko crveni dim. Za nekoliko sekundi nismo vidjeli ništa i morali smo uraditi kako je Tayson predložio. Nekako su Pepu i mene on i Semko prebacili preko tarabe pa smo se našli u susjednom dvorištu. Na našu sreću tu su bila još naša dvojica Bula i Goci koji su odmah pritekli u pomoć. Dok mi je previjao ranu Tayson me je pitao dali sam sposoban hodati, na što sam odgovorio potvrdno klimanjem glave. Dobro rekao je idi prema izlazu, naši su već trebali skinuti te bunkere i ako ima netko da nam može pomoći dovedi ga ovamo, a do tada mi ćemo ih držati odavde. Bez riječi sam krenuo kuda me je poslao, ali već nakon stotinjak metra naišao sam na Bizija i sve ostale kako se vraćaju ka centru i našim položajima. Stao je pred mene i pitao me što se događa na odstupnici. Na brzinu sam mu ispričao što se dogodilo, tko je ranjen i koje su snage neprijatelja, nakon čega me je poslao da se izvlačim i da će oni dalje rješavati.

Izlazak iz sela je posebna priča jer smo morali izaći pješice pošto sanitet nije htio doći po nas u selo, zbog miniranog puta, a prije njih su tim putem prošli naši tenkovi. Uglavnom noge su me još dobro služile, ali problem je bio Pepo koji je jako krvario, a nije mogao niti hodati. Njega su neka dva momka nosila dobrih 500-600 metara do naše crte obrane gdje su dobili nosila. Kada smo stigli na našu crtu natovarili su nas u vozilo kuhinje, ali pošto je bilo, kako se kod nas kaže, blato do usta , a vozilo je bilo obično civilno nije moglo niti krenuti. Na svu sreću tu se našlo sanitetsko vozilo 111. riječke brigade, čiji su se momci upravo pripremali da uđu u Vidovice i nastave s daljnjim čišćenjem sela, pa su nas na kraju natovarili u njega.

Nakon što nas je liječnik skrpao i smjestio u krevete, došao je do mene i rekao: Momče imaš više sreće nego pameti, jesi li ti svjestan da sam na tebi izbrojao 17 gelera od ručne bombe od kojih je samo jedan uletio u pluća, jedna rana na desnoj nadlaktici iz koje je izvađen geler, ali nije mi bila oštećena kost i još dvije rasjekotine na leđima vjerojatno također od gelera.

Te večeri u bolnici nas je posjetio i zapovjednik Bizi, pozdravio nas, pitao za stanje i priopćio nam radosnu vijest da je hrvatsko selo Vidovice ponovno u našim rukama u cijelosti.

Strš
www.uhd91.com

Sri, 21-08-2019, 02:00:26

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.