Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Netko će se zapitati: Što ima djevojka od 23 godine pisati o ratu, o ratnim sjećanjima? Ta sjećanja, ti doživljaji uz koje sam odrastala, formirali su me osobom kakva sam sada, domoljubom, borcem u miru za boljitak svoje domovine.
Bila sam bezbrižno petogodišnje dijete. Moj svijet se sastojao od zelenila obližnje šume, susjedova dvorišta, prolijećem procvalih trešanja, roditeljske ljubavi i pažnje. Rasla sam bezbrižno, sigurno.., tvrdila kako tatu volim više od mame, radovala se svakoj novoj barbiki, išla na izlete s uvijek nasmijanim roditeljima. Nekako, postepeno, a da toga nisam bila niti svjesna, stvari su se počele mijenjati... Znam da je mama gotovo opsesivno slušala vijesti na televiziji, pa zatim one na radiju, počela je odlaziti na neke poslovne sastanke (tako je meni tada rečeno). Ne, na tati nisam primjećivala promjene.
Jednoga dana, sjećam se bilo je kasno proljeće, možda već i rano ljeto. Mama i tata vratili su se od nekuda. Sjećam se ozbiljna izraza tatina lica i majčina lica nekako kruta, odlučna. Takvu majku nisam poznavala. Poznavala sam majku koja se sa mnom igrala balerine, majke koja me nasmijavala, priređivala mi lutkarske predstave iza razapete deke između dvije stolice. Došao je susjed. Sada već pokojna baka, brisala je i pred svima pokušavala sakriti suze. Moja baka sa suzama u očima? Moja baka koja nikada nije plakala. I sada kada je se sjetim, sjećam je se kao ogromne, snažne žene, žene koja se stalno bunila na mene i majku kada bi se bučno igrale.
Zlatko, ja i muž smo odlučili...Idemo, prijavili smo se. Molim te pripazi mi na dijete i starce. Molim te samo neka ne budu gladni... Rekla je moja mama, blijeda lica i meni nekako neprepoznatljiva.
Toga dana živo se sjećam. I danas mi se čini kao da je moje djetinjstvo tada nekako stalo, promijenilo se. Mama i tata su i ranije odlazili nekamo, ali...ovo...ovo je bilo nekako drugačije. Osjećala sam se kao da me više ne vole, ne žele me sa sobom, žele me napustiti. Taj dan sam dugo zamjerala majci...Majka me prestala voljeti...
Uslijedilo je još dosta vremena (mjesec, dva, možda i više) dok najprije u rat nije otišao otac, a mjesec dana iza njega majka. Sve je naoko bilo kao i ranije. Ptice su i dalje pjevale, jutrom su me budili slavuji. Sunce je sjalo i majka me je grlila, ali u meni se nešto promijenilo. Znala sam da će mi roditelji otići. Znala sam samo da će me napustiti „da bi me branili i ne dopustili četnicima da nam dođu pred vrata“. Tako je govorila majka. Da me brane od koga? Tako mi se sve činilo mirno, osim tog prokletog radija i svakih vijesti, za vrijeme kojih sam se već naučila biti tiho... Došao je i taj dan. Dan prvog tatinog odlaska.
Još više od toga u sjećanje mi se usjekla noć koja je prethodila. Mama je plakala i spremala tatinu robu. Čas joj lice bilo nekako bezizražajno, kruto, bez mimike, zatim bi potekle suze..., pa bi onda doslovce zaridala gorkim plačem. Jecala je, a ja nisam znala što se događa. Nisam bila niti tužna. Osjećala sam se kao da ne postojim. Kao da više nisam bitna.
Tek kasnije sam shvatila da je majka već tada proživjela mogući gubitak našeg oca. Ne, baka je nije tješila. U par navrata joj je rekla, onako dosta odrješito: Sram te bilo! I ti ćeš za koji dan. I kakve će koristi biti od tebe?!? Bojim se da ga više nikada neću vidjeti, jecala je mama. Pa bolje je, ako treba da si časna udovica, nego da te muž napusti zbog druge!! Ljutila se baka. Onda sam mislila „okrutna baba“. Danas kažem „hrabra žena“! Često joj se divim. Njenoj odvažnosti, hrabrosti, idealima...
Tata je otišao...Nitko mi nije znao reći gdje je, kada će se vratiti. „Otišao je braniti Hrvatsku od četnika“. Uobičajeni odgovor... Tko su četnici? Zašto nas napadaju? Što je to Hrvatska?!? Znam, mama me je učila da je Hrvatska moja domovina, ali što je to domovina?!? Za mene je domovina bio moj dom, moje dvorište!
Nakon tatinog odlaska, mama se brzo pribrala. Znam da bi svake večeri nekamo odlazila. U podrum je vukla kanistre s vodom. Ja sam joj uz igru pomagala čistiti podrum, stavljati selotejp na stakla. Igrale smo se da uređujemo novi stan u koji ćemo ugostiti puno ljudi. Sklonište.
Ubrzo mi je postalo jasno što je to sklonište...Kasnije sam tek shvatila, prizivajući u pamet sjećanja, koliko je truda i volje, pedantnosti mama uložila u to. Moja majka je medicinar. To sklonište je ujedno bila i neka vrsta priručne bolnice. Još pamtim dvoja siva nosila i hrpe sanitetskog materijala, sive deke nekog čudnog zagušljivog mirisa. Miris vlage i drva koja je majka osigurala, zabivši ih s četiri tavalona.
Dok je čekala da krene na ratište, organizirala je ljude u mom mjestu, održavala predavanja o prvoj pomoći. Često sam bila na tim predavanjima. Majka me naučila što je to prvi zavoj, što imobilizacija, kako se zaustavlja krvarenje...Bajke o malim patuljcima koji žive u stablu (mama ih je voljela izmišljati), zamijenila je ta neka čudna priča“Kako postupiti ako je čovjek ranjen“. Jednom , na takvom predavanju, mama mi je rekla: Molim te, dodaj mi kramericu! Dodala sam joj tu žičanu konstrukciju koju smo ranije ona i ja pomno omotavale zavojem i najednom osjetila ponos!
To je bio moj prvi ponos, ponos da sam dio nečega, da sudjelujem u nečem važnom, važnijem od igre s barbikama! Tada se moja domovina proširila na moje susjede, na moje mjesto, grad! Tata se napokon vratio s terena. Tada sam prvi puta vidjela gardistu! Maskirna uniforma, kapa s grbom na glavi, pištolj o pasu...Zastala sam, čak mu nisam niti pohrlila u susret. Nijemo sam ga gledala. Moj tata je gardist! I sada mogu prizvati taj osjećaj ponosa na svog oca. Tek tada sam primijetila da je tata čučnuo i raširio ruke. Pohrlila sam u njegov zagrljaj. Ne, nisam plakala, nisam osjećala niti ganutost što ga vidim nakon toliko vremena, niti tugu jer ga dugo nije bilo. Ponos, samo ponos! Moj tata je gardist, moj tata brani Domovinu!
Tada, mislim da sam shvatila što je to domovina. Domovina je sve ono što mogu okom obuhvatiti, domovina je i tamo gdje su me mama i tata vodili drugom djedu i baki, domovina je sve ono što mi je mama pokazivala na karti nekog svog prastarog atlasa. Domovina su svi ljudi, majke, očevi, braća, sestre, sva djeca, sve bake i djedovi. I njih sada brani moj tata od nekih zlih ljudi, četnika. Dugo smo se tako grlili tata, mama i ja. Baka se smijala, i tek bi pokoji puta čvrsto stisla vilicu, kako bi suspregla suze radosnice. Tata nije bio dugo doma.
Ubrzo je otišla i majka. Od majčinog odlaska sjećam se malo toga...Znam da je jednom došla u gardijskoj uniformi, jako kratko ošišane kose, gotovo izbrijane iznad ušiju. S njom su došla još dva gardista. U sjećanje mi se urezala samo jedna scena. Na odlasku, majka me podigla, dugo grlila i ljubila, a zatim je uzela mog mačka Toma i rekla mi: Uzeti ću macu sa sobom da mi pravi društvo. Neee! Povikala sam. Poginuti će!
Tada sam već duboko bila svjesna da se u ratu pogiba. No, kako sam slušala radio, gledala televiziju, bila sam čvrsto uvjerena da u ratu pogibaju samo muškarci, žene ne. Za majku se nisam bojala.
Sada, kada se prisjećam svega, postajem svjesna da je rat osim ponosa u meni ostavio i neku tupost, umrtvljenost duha. Kao da se to događalo nekom drugom, ne meni, nama. A onda su zaredale zračne uzbune... Tada sam spoznala što je to pravi strah, panika, nelagoda..., ali još bitnije, spoznala sam što je to prkos spram neprijatelja!
Pro Patria
www.uhd91.com
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
KOMENTARI ČITATELJA
državu( nije idealna ali je naša) Oni
koji su državu željeli 1945 nisu je dobili i zato su traume dublje.
Ali nastavi Tysone. Nekima bi možda palo napamet tu državu jeftino prodati - dobili su je na dar!!
Izgleda još nismo svjesni, kako su nam naziv "Domovinski rat", vješto i lukavo podmetnuli!?
Zar to nije bila otvorena srpska vojna agresija na Hrvatsku državu i nenaoružani Hrvatski narod?
Da, i Hrvatski narod se branio i obranio svoj život i svoj goli opstanak! Pa to se može zvati samo: Obrambeni-oslob odilački rat (od srpske agresije)!
Jer ako je to "domovinski rat" to znači isto što i "gradjanski rat", a onda nema agresora, svi su "jednako krivi" i onda nema ni vojne oštete!
To je ono čega se naši "susedi" plaše! Jer treba se žrtvi platiti ošteta za ono što su učinili i za ono što su uništili!
Mi jesmo dobri, pomalo naivni, brzo zaboravimo i oprostimo bez da nas se i moli za oprost, ali nismo budale, jer tražiti ono što nam pripada je časno i apsolutno normalno!
U protvnom bi pokazali da ne cijenimo svoje žrtve, svoje heroje branitelje, a tako onda i same sebe. A ako ti sebe ne cijeniš, budi siguran drugi će još i manje!
bobo mostarac, ne bih se složio da "domovinski" znači isti što i "građanski". Meni to znači rat u kojem se branila i obranila Domovina. Ali svejedno, možemo raspravljati o imenu toga rata. Ipak, ja bih više volio da se svi skupa osvrnete na ovu priču (a ovo je tek prvi dio te priče) a ne da radite isto što i ostali ; ignorirate priču a politizirate oko '45 ili imena rata ...
"Lijepa priča i detalji iz naše slavne i ne tako stare povijesti, što se ne smije nikada zaboraviti!"
Ovakvi tekstovi i priče, kao i dječiji roman od Hrvatskog branitelja Nenada Piskača: "Prvo računalo", morale bi se naći i čitati u svim Hrvatskim školama!
Ja znam da tebi, Tysone, "Domovinski rat" ne znači i "Gradjanski rat", ali Medjunarodnim institucijama, nazalost to znači!
Zato se ukida (ili se već ukinula?) tužba RH za srpsku agresiju na Hrvatsku i radi na tome da se svi sudionici u ovome ratu proglase 'jednako krivim', pa prema tome nem ni potrebe za nekom ratnom odštetom!(?)
Za mene je ovo nastavak te iste agresije, samo sada na drugi način!
Što se tiče škola, školskih udžbenika, novinara, medija itd., pa jednom prilikom sam napisao kako mislim da komunizam nikada nije ni srušen u Hrvatskoj. Komunisti su se uvukli u svaku poru ovog društva. Promjenili su stranke i knjižicu, ali njihovo crvenilo je na svakom koraku... Krenite od lokalne razine ; direktori firmi, direktori Turističkih zajednica, državnih hotela (ono malo što je još ostalo), gradonačelnici, pročelnici, inspektori, zapovjednici policijskih postaja itd., itd.... U ržavnim službama i njihovim uredima sjede jedni te isti ljudi već 30-tak godina. Tko se jednom dokopa kancelarije, iz nje ne izlazi do penzije... Sistemi rada su im isti kao i prije 30 godina, računalo je za njih "vraž'ja mašina", s plavom kuvertom se sve može kupiti... Sve su to ljudi koji ne mogu prežaliti ona "zlatna" vremena kada nisu morali ništa raditi a smatralo ih se Bogovima... Sjećam se moga pokojnog djeda koji je prošao Križni put i nakon onog rata robijao još par godina u Novom Sadu, kako nikada nije htio ići po nekakvim šalterima, pa makar struju platiti. Kada bi ga pitali zašto, on bi rekao ; E zato što su napravili te male šaltere, sa malim i niskim otvorom kako bi im se svatko morao pokloniti kada dođe na šalter. Dakle, već na samom startu komunikacije sa šalter-ljudima si u potčinjenom položaju...a sve su to Titovi nemještenici.. :-). Imao je moj djed neke svoje čudne teorije, ali barem ih se dosljedno držao do kraja života.
Možda se sve ovo čini nepovezano, ali povezano je itekako. Svi pričamo o velikom zajedništvu '91. ali koliko je ljudi uzelo pušku u ruke te iste '91. i spremno se odazavalo da brani Domovinu? Šačica ljudi...
Komunisiti su svuda oko nas, u svakoj pori ovog društva i s njima njihovi drugovi Mito i Korupcija...
Najdenom su postali osviješteni "europejci", tjeraju nas da zaboravimo ovaj nesretni ali ponosni rat, samo zato što je to njihova bolna točka. Ako se piše i priča o nama, ako se heroje slavi, onda oni nisu u centru pažnje, čak su i ugroženi tada jer netko će postaviti pitanje gdje su oni tada bili... Zato im je bolje postati osviješteni "europejac", propagirati neke (čudne) europske vrijednosti (gay parade, pedofili, itd) jer tako su dio nečega a nas baciti na margine i zaboraviti što se događalo, kako bi svoju nečistu savijest oprali... Mi smo njihova nečista savijest.
Mi smo njihova nečista savijest.
Zato se i ne vole viditi u ogledalu, jer bi tada vidili sebe u svom svojem jadu i bijedi!