Uz 33. obljetnicu nestanka dr. Ivana Šretera i Nacionalni dan mirotvorstva

Prošle su brojem i Isusove ovozemaljske godine otkako je 18. kolovoza 1991. na barikadi u selu Kukunjevcu nadomak Lipika, postavljenoj isključivo radi njega, dr. Ivan Šreter (22. prosinca 1951. – 29. kolovoza 1991.?) uhićen od strane velikosrpskoga agresora, mučen u kući u Branešcima s dr. Vladimirom Solarom,  potom najvjerojatnije ubijen, no njegovi zemni ostatci nikada nisu pronađeni.

Trideset i tri godine Republika Hrvatska, osim proglašenja Nacionalnoga dana mirotvorstva 18. kolovoza otprije šest godina, nije pronašla odgovor kako i gdje je ubijen pakrački liječnik, ravnatelj lipičke bolnice i najviše pozicionirani dužnosnik koji je nestao u Domovinskom ratu, s obzirom na to da je dr. Šreter bio predsjednik Kriznoga štaba za Zapadno-slavonsku regiju. Ono što je Vladimir Šeks bio u istočnoj Slavoniji, dr. Šreter bio je u svojem rodnom kraju, pozivajući na miran suživot Hrvata i Srba u okviru samostalne i suverene države, kojoj su najteži ratni dani tek slijedili. Nimalo slučajno, u pet sati i pet minuta ujutro sljedećega dana, 19. kolovoza 1991., Pakrac je granatiran i ono što je već u ožujku iste godine dolaskom tenkova JNA na pakračke ulice mirisalo na Domovinski rat, na izmaku kolovoza doživjelo je svoju kulminaciju u cijeloj državi. Nažalost, nerazjašnjena sudbina dr. Šretera svojevrsni je lakmus-papir nezainteresiranosti političkih „kemičara“ da se dokraja rasvijetli što se dogodilo s 1403 nestale i gdje počivaju zemni ostatci 393 smrtno stradale osobe. Mnogo je puta napisano da je dr. Šreter prvi među jednakima, da je važno razriješiti svaki slučaj, dapače, inzistirati na tomu kao glavnoj zaprjeci ulaska Republike Srbije u Europsku uniju.

Posebno boli spoznaja da dva, tri telefonska poziva mogu riješiti misterij nestanka dr. Šretera, ali za te pozive potrebna je i politička volja. Kako ju očekivati u današnjoj Hrvatskoj, kojom godinama drma i miješa karte svojih aduta pisac otvorenih pisama Milorad Pupovac, docirajući s visoka o onom što tobože baca ljagu na Domovinski rat, s naglaskom na HOS-ovce, grb i geslo postrojbe u kojoj su ubijeni Žarko Manjkas Crvenkapa, Jean-Michel Nicolier i ostali vukovarski branitelji. Umjesto da detaljno odgovori na navode iz knjige Slavka Degoricije „Nije bilo uzalud“ o okolnostima polovične razmjene s pobunjenim Srbima (do kojih je čovjek iz Donjih Cerana i Gornjih Mlinova tako lako dolazio, kao do vlastitoga brata željnoga Velike Srbije), Milorad Pupovac i danas sa svojom novodobnom suputnicom Slavicom Lukić kroji politiku medija glavne struje, odlučuje kako će se pisati o Domovinskom ratu. Sve će on reći pred desetcima mikrofona biranim riječima na srpskom jeziku (zar nije usvojen Zakon o hrvatskom jeziku?), uvrijeđeno drhteći s pudingastim izrazom lica kad i kako mu se prohtije, ali nikako da odgovori perjanicama istraživačkoga novinarstva iz vlastitoga medijskoga sokaka – gdje je dr. Ivan Šreter?

Istini za volju, u onim danima 1991. godine Pupovac nije bio najmoćniji srpski političar, osobito ne na pakračkom području, bio je to Veljko Džakula. Onomad je hadžićevski pušten iza „Bljeska“ (zalud antologijska fotografija Tonija Hnojčika s Veljkom Barbierijem i lisicama na rukama imenjaka Džakule, ona je vrijedila jednokratno, koliko i hapšenje Gorana Hadžića nakon pogibije hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića i krvavoga Uskrsa na Plitvicama), valjda jer je bio koristan i hrvatskoj i srpskoj strani. Pravi se i Džakula da ništa ne zna, a hrvatska država, kao i prema većini ratnih bjegunaca svih vela iz nje, sigurno je utočište i u 2024. Nema ljepšega nego izgubiti rat a uživati sve povlastice u državi pobjednici.

Tada su, vratimo se na meritum, u doba neuspješne velikosrpske pobune, na napadačku stranu pušteni liječnici Stevo Kostić i Branko Krivokuća, a s kućnoga broja 110 u  Branešcima samo dr. Solar – smrt dr. Šretera već je bila izvjesna. Istini za volju, Milorad Pupovac 1991., kako je potvrđeno od strane ostalih pregovarača, možda i nije znao da je dr. Šreter ubijen i prije pregovora. Ali u desetljećima svoje političke moći koja je uslijedila, jamačno može i mogao je doći do informacija s druge strane, samo kada bi mu bilo naređeno s vrha Vlade RH. Jer, može se doći i do Veljka Svakidana (osuđenoga u Hrvatskoj za zločin ubojstva hrvatskih branitelja u Kusonjama, poslije puštenoga da kaznu služi u Srbiji), čijom je rukom na papiriću iz logora Bučje bila ispisana crtica o nužnosti likvidacije dr. Šretera. Mogao bi, istinski služeći srpskomu narodu, osobito pojedincima koji su ustali u obranu Republike Hrvatske, o Nacionalnom danu mirotvorstva, Pupovac usmjeriti energiju na traženje pakračkoga mučenika, umjesto pisanja lukićevskih otvorenih pisama, sijanja zatvorenoga govora mržnje putem „Novosti“ i mudrovanju o vrijednostima Domovinskoga rata, utjelovljenima upravo u životnom  djelu dr. Šretera.

Jasno da je kameleonu svih kameleona pragmatičnije svakodnevno igrati dogovoreni politički mlin s predsjednikom Vlade RH, ali politički mlin, kao i onaj pravi, vrti kolo dok voda ne presuši od silne demagogije i održavanja napetosti, praćene falsificiranjem povijesti, jedine znanstvene grane kojoj u RH nije dopuštena revizija. Svaka znanost napreduje s revidiranjem ranije stečenih znanja, osim povijesti. Ona je i danas u vodećim medijima prisutna dominantnim narativom kao da živimo u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske, one države u kojoj je dr. Šreter bio osuđen na kaznu zatvora zbog riječi „umirovljeni časnik“ upisanih umjesto „penzionirani oficir“ u zdravstveni karton Steve Majstorovića iz Nove Gradiške. Podsjećati kako se mazohistički rehabilitira Gorana Babića u hrvatskoj književnosti a ne rješavati slučaj zemljice čarne dr. Šretera (kamo ga je perom poslao Babić) pokazatelj je hrvatskoga političkoga ludila, pomalo i patološki samourušavajućega u regionskoj vasioni, kojom nas hrane dominantne medijske kuće, usput budi rečeno, sve izraženije u stranom (čitaj: srpskom) vlasništvu. Kao smokvini listovi pojavljuju se 5. kolovoza, 18. studenoga i katolički blagdani, jedini dani u kojima hrvatski mediji nalikuju na hrvatske, barem dok ne počne okupljanje uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona. Ili se izvuče kakav „skandal“ o bilo kojoj prigodi gdje se vijore hrvatske zastave a desetci tisuća posjetitelja pjevaju pjesme – koje samo što nisu otkazane.

Što ćemo s Nacionalnim danom mirotvorstva? Što ćemo s nepronađenim tijelom dr. Ivana Šretera? Kako učiniti taj posljednji i najvažniji korak, uz dužno poštovanje Zakladi dr. Ivana Šretera, Centru dr. Ivan Šreter za žrtve rata i poraća, balneološkom skupu s njegovim imenom, zagrebačkom parku kod bolnice „Rebro“, svim posmrtnim priznanjima, naporima urednika časopisa „Jezik“ i natječaju za najbolju novu hrvatsku riječ koji također nosi ime čovjeka koji nije znao šutjeti, dok su šutjeli oficiri JNA i njihova djeca. Što napraviti da sestre Vera i Ankica s obiteljima, kada im već majka Danica nije dočekala istinu o sinu, mogu mirnije duše zapaliti svijeću na pakračkom posljednjem počivalištu svojih roditelja i brata koji je zavapio dr. Solaru da ga pokopaju tamo uz svoje. Nećaci, nećakinje, posinak Vito Šreter s obitelji – svi oni žive izmučeni neriješenim statusom svojega Ivice.

Ponovno će se u jutru 19. kolovoza u pet sati i pet minuta oglasiti sirene za opću opasnost i zvona župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na pakračkoj Kalvariji. Tamo gdje, na pola puta između „Hrvatskoga doma“ i crkve, stoji bista dr. Ivana Šretera, s pogledom na istinski nepokoreni grad, sve zaboravljeniji – kao da i nema vijesti osim onih iz crne kronike. Komu izvan Pakraca znače te sirene, komu zvone zvona?

Odgovornost je i na predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću. Prošle su trideset i tri godine, a tijela dr. Šretera nema. Ne će ga ni biti sve dok političarima tako odgovara. A kada je riječ i o samoj otmici dr. Šretera, velikosrpski agresori bili su iznimno dobro informirani o njegovu kretanju, i to u onom vremenu kada nije bilo mobitela. Dobro su znali kako i kada se vraća iz Zagreba, gdje je bio na misi i sastanku u središnjici HDZ-a, čije je ogranke osnivao po pakračkom kraju. Vjerujući u rješavanje sukoba mirnim putem, dobrodušno i naivno, kako je svjedočio cjelokupnim djelovanjem. Dr. Šreter je i od svoje stranke (ma kako bila premrežena nekadašnjim partijskim dužnosnicima) zaslužio minimum truda da se dozna završna istina. Tragalo se mahom privatnim obiteljskim inicijativama, kopalo na različitim lokacijama, provjeravana je svaka informacija makar se i pokazala netočnom.

Odvođenje dr. Šretera s mjesta na kojemu otprije tri godine stoji spomen-ploča u Kukunjevcu, mali podsjetnik na veliki zločin, odavno je trebalo postati mjestom izraženijega pijeteta. Sve što je agresor naumio, inertnost hrvatske države dodatno opravdava nedovoljnim zalaganjem. Kuća Šreterovih u Aleji kestenova, kao stožer važnih odluka u predvečerju Domovinskoga rata, kuća gdje je stala i cijela Zagrebačka filharmonija, koju je u znak mira doveo upravo dr. Šreter, vjerujući da kulturom može protiv „Načertanija“ – zaslužuje ključni odgovor. Bez njega su uzalud sva busanja u prsa i tvrda kohabitacija koalicijskih partnera, s čelnikom u sjeni na mjestu predsjednika saborskoga Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

Kada bi na adresu hrvatskih institucija i medija stigli milijuni pisama hrvatskih građana s pitanjem „Gdje je dr. Šreter?“, možda bi, barem na jedan dan, do sljedećega Pupovčeva otvorenoga pisma – Hrvatska pokazala da ima svoje (i državno i državničko) dostojanstvo. Ovako u rijetkim vapajima moguće je tek ustvrditi – bio je dr. Šreter veći od svih kojima nije stalo, pamtit će dr. Šretera i oni koji ništa nisu poduzeli, smješkajući se, bogati i sretni u nevoljenoj im državi čije je rađanje pakrački mirotvorac platio svojom glavom i srcem.

Zato valjda djeci „penzioniranih oficira“ i nije stalo, živom dr. Šreteru i danas bi zamjerali riječi „umirovljeni časnik“, jer je rušio ono na čemu su silne karijere izgrađene i opstaju izmišljajući neprijatelje, trujući narod. Šreterova je karijera očito bila i odviše hrvatska za ono i ovo vrijeme. Upravo zato nikada ne treba odustati od sjećanja na glasovite riječi srpskim Pakračanima „Okanite se tutora“, od sjećanja na njegove pomirljive govore, na čvrstu vjeru da je čovječnost ono što razlikuje agresora od žrtve. Čovječnost koja 18. kolovoza 1991. nikomu nije odgovarala. Ako je jedan telefonski poziv tada otkrio smjer kretanja vozila dr. Šretera, neka drugi telefonski poziv otkrije – mjesto na kojemu je zakopan. To je najmanje što se može učiniti, samo da netko to želi učiniti.

Tomislav Šovagović

Povezano

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (1)  

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (2)

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (3)

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (4)

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (5)

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (6)

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (7)

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (8)

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (9)

T. Šovagović: Tragom dr. Ivana Šretera (10) - svršetak

„Živeći s Caligulom“, ubijajući dr. Šretera