Pjesme ratnika Gorana Protege

Janjci u vučijoj koži

Za ovim olovnim brdima, škripe paklena vrata
Proždrljiv željezni Kiklop nama se grohotom smije,
Kotrljamo srca svoja niz ognjeno ždrijelo rata,
A slijepa sutkinja sudba, krvavim čekićem bije.

Vode i ljubavi žedni i mirnog Božjeg neba,
Pred grobom sanjamo život, kolona mrtvih se množi,
Demonu povijesti krvlju slobodu platiti treba,
Na žrtvenom kamenu tom smo, tek janjci u vučjoj koži

I negdje dok vrti se lova, gmiže se, pjeva i laže,
Hrvatska duša moja na svoju seGolgotu penje,
I dalje no što ste htjeli, vidim sa ove straže,
I ne trebam ničiju hvalu i ničije sažaljenje.

Jer….. kroz ovu ledenu cijev, sijeva moj vlastiti gnijev
Sa ovog krvavog stola, ja večeram grumen svog bola,
Pod ovaj đavolov bat.ja podmečem svoj pješćani sat,
Jer ovo je moja zemlja……. I ovo je moj rat!

Goran Protega
(ljeto 92. Dubrovačko bojište)

Djevojčici iz Vukovara

Njene su oči izronile iz tame
Ko ranjena plava, dva leptira plaha,
Skrivene u krilu bespomoćne mame,
Njene su oči umorne od straha.

Spališe joj nebo u sto dana pakla,
I urlik granata djetinjstvo joj uze,
Sad su njene oči razbijena stakla
Iza kojih noćas presahle su suze.

Pa iako srcem u budućnost letim,
Gdje za našu djecu ljepši grad se stvara
Boljet će me uvijek, kad god ih se sjetim
Tužne, plave oči mrtvog Vukovara.

Tim očima plačnim spaljen grad nas gleda
Putuje kroz eter strašno svjedočanstvo,
I srca nam drhte od krvavog leda,
I žari ih vatrom osvete pijanstvo.

Sa dna duše urlam najstrašniju kletvu
I strojnica moja osvetnički laje,
Pustite nas noćas u krvavu žetvu,
Mračnim bijesom plamte vuci sa Svilaje.

Al' zalud mi mržnja, nagon da se svetim,
Besciljno mi rafal hladnu tamu para,
Boljet će me uvijek, kad god ih se sjetim
Tužne, plave oči, mrtvog Vukovara.

Goran Protega
(Jesen 91., Svilaja )