Bosanski lonac (2/3)

 

Kako je mala razlika između sreće i nesreće, između tuge i radosti, života i smrti.... U jednom trenutku si zdrav, vesel, mlad i nasmijan, a već u slijedećem trenutku si beživotno tijelo, statistički broj, predmet rasprave, opterećenje, tuga i bol za svoje najmilije..... Divoševci su tipično slavonsko selo smješteno u nepreglednoj ravnici. Smješteno u blizini Donjih Andrijevaca sa sjeverne strane i auto ceste Zagreb-Lipovac sa južne strane. Mirno selo sa svim svojim slavonskim šarmom, guskama i patkama što se lijeno gegaju ispred kuća, kravama što svako jutro odlaze na ispašu i vraćaju se na večer u svoje staje. Tada sam prvi put vidio kako i krave nisu baš tako glupe kao što svi misle . Jedan seljanin svako jutro krene iz svoje kuće sa svoje dvije krave i s njima prolazi kroz selo. Iz otvorenih dvorišta izlaze druge krave i lagano se njišući, pridružuju se maloj povorci na cesti. Do kraja sela skupi se već dvatesetak krava a zatim nestanu iza zavoja..... Pred večer se vraćaju nazad u selo i svaka krava sama odlazi u svoje dvorište. Nitko je ne treba tjerati i objašnjavati koje je njeno dvorište. I krave imaju svoj red .

U sredini sela nalazi se raskrižje na kojem je smještena seoska crkva i župni dvor a odmah do crkve stara škola. Za školu je najtragičnije kad u njoj nema djece. Škola je tužna i sama i čudi se što ne čuje više dječiji smijeh, što ne osjeti trčakaranje dječijih nogica po svojim stepenicama i hodnicima. Čudi se što po istim tim stepenicama i hodnicima odjekuju teški koraci vojničkih čizama, umjesto dječijeg smijeha čuju se oštri muški glasovi i škljocanje zatvarača.... Župni dvor pretvoren je u zapovijedništvo samostalnog izvidničkog voda i kancelariju zapovjednika. Ostale prostorije su služile kao skladište za municiju i oružje. Župni dvor i crkva u istom su dvorištu , a dvorište je malo ali lijepo. Sa lijepo uređenom stazom i prekrasnim travnjakom. Bilo je proljeće i dva dana nakon Uskrsa. Dan je bio pravi proljetni i kao stvoren za ljenčarenje na suncu. Već tjedan dana nismo imali nikavu akciju i pomalo smo se ulijenili. S obzirom na Uskrs, konzerve je zamjenila kuhana šunka i vojska je bila sretna zbog tih malih sitnih zadovoljstava. Ležali smo na travi ispred crkve i zbijale šale, prepričavali smiješne događaje i pomalo «škicali» prema otvorenim vratima crkve. A u crkvi ženski zbor vježba pjevanje. Cure iz zbora krišom se okreću i gledaju mlade vojnike izvaljene na travi, a mladi vojnici uzvraćaju svojim vragolastim pogledima. Gotovo da čovjek potpuno izgubi realnu sliku vremena u kojem se nalazi.....

Iznenada uz škripu kočnica i oblak dima, ispred crkve se zaustavi Lada Niva načelnika IPD-a . Iz auta izleti 60-godišnji brko i žurnim korakom požuri prema zapovjednikovoj kancelariji. Prolazeći pored nas samo kratko klimne glavom i nešto promrlja kroz brk. Nije ni očekivao da ćemo skočiti i pozdraviti ga.... Već je bezbroj puta dolazio na «razgovor» s nama zbog discipline i raznih drugih nepodoština. Opraštali su nam sve naše nevojničko ponašanje samo zato što su znali kad negdje zagusti imaju ekipu koja će s guštom uletjeti u frku. Znali smo da se nešto sprema čim je osobno načelnik stigao kod nas. Nakon samo 10 minuta na vratima se pojavi zapovjednik i pozove mene i još dvojicu zapovjednika desetina. Na stolu je bila karta Bosanske posavine .... Brkati načelnik započeo je svoje izlaganje. Srbi iz Novog Grada u Bos. Posavini, utvrdili su isturene položaje prema D. Svilaju na Savi. S tih položaja povremeno su izvodili minobacačke napade na skelu koja je prevozila putnike i vozila i bila jedina veza stanovništvu tog dijela Bos. Posavine sa Hrvatskom. Srpski snajpersti dolazili su blizu i stvarali paniku među civilima. Zadatak je bio ; idemo preko i moramo izvidjeti neprijateljske položaje. Sve dobro snimiti, utvrdi snagu i brojnost neprijatelja.E sad, nama su uvijek u zapovijed pridovali i ovo ; Ako na licu mjesta zaključite da možete sami nešto poduzeti, poduzmite ! Dakle, imali smo tu slobodu odlučivanja i donošenja odluka na samom terenu. Nakon svih dogovora i planiranja požurili smo se spremiti za akciju.

Dečki su se već spremali jer su znali da se nešto događa. Pogledao sam ih i vidio da su sretni ko mala djeca. Već im je bilo dosta izležavanja i jedva su čekali akciju. Na slavonskoj strani Save također je selo Svilaj. U blizini prijelaza na Savi bilo je puno vojske koja je tamo smještena i čekala daljnje zapovijedi. Uglavnom se radilo o mobiliziranim vojnicima bez ikakvog ratnog iskustva. Na njihovim licima mogao se vidjeti strah i zabrinutost . Nisu znali da li će i kada će «preko». Problem je bio i moral vojske. Ljudi koji se do sada nisu uključili u obranu Hrvatske morali su sada u Bosnu na ratište. Bilo je puno nezadovljstva, iščekivanja....vladala je neka čudna atmosfera i nervoza. S dva kombija stigli smo do prelaska preko Save. Vojnici koji su se tamo zatekli znatiželjno su se počeli skupljati oko nas. Vjerojatno smo im izgledali pomalo atraktivno, onako namazani maskirnim bojama po licu, s crnim vunenim kapama i crnim uniformama. Crne uniforme smo za ovu akciju namjerno izabrali jer su ostavljale i određeni psihološki dojam, kako na neprijatelja tako i na naše vojnike. Nakon kratkog dogovora, krenuli smo skelom preko Save.

Na bosanskoj strani dočekao nas je lokalni zapovjednik i odveo do njihovih položaja. Položaji su se nalazili samo 200-tinjak metara od prijelaza . Već to mi je bilo nelogično jer neprijatelj je upravo zbog toga i dolazio tako blizu i ugrožavao siguran prijelaz putnika preko Save. Položaji su bili u jednom 3-4 metra dubokom i 5-6 metara širokom kanalu. Kanal je bio suh i bio je dobar zaklon od pješadijskog napada. Međutim, nije bilo niti jedne zemunice ili bilo čega gdje se može sakriti od granatiranja. Jedna granata u kanalu napravila bi pravi masakr. Objasnili smo lokalnom zapovjedniku što nam je zadatak i tražili od njega da nam na samom terenu pokaže gdje se nalaze ti neprijateljski položaji. Međutim, on nam nije znao reći točno gdje se nalaze. Tada smo tražili da netko od lokalnih dečki ide s nama makar jedan dio puta, do kuda oni smatraju da je sigurno a mi ćemo dalje onda sami. Nitko nije htjeo s nama. Tada smo zaključili da je ipak bolje da sve sami obavimo jer nam nije trebao netko tko će se uspaničariti kada to bude najmanje potrebno. Dogovorili smo s pripadnicima HVO-a da nam barem pruže potporu sa svojih položaja ako to bude potrebno. Međutim, pojavio se još jedan problem. Iako je naš vod bio sastavljen od mladih ali prekaljenih boraca , naš zapovjednik je bio bez ratnog iskustva. Više je bio kancelarijski zapovjednik nego terenski.

Ovo je bila prva akcija u kojoj je i on sudjelovao i zbog toga smo bili malo zabrinuti. Nismo se s njim baš uvijek slagali jer imao je malo drugačija viđenja od nas . Iznio je svoj plan akcije i podijelio zapovijedi. Odmah mi se nije svidio njegov plan i to sam mu rekao. Naime, srpskli položaji nalazili su se nekih 2-3 km od položaja HVO-a. Bio je to relativno veliki prostor bez ičijeg nadzora, a još kada se uzme u obzir da HVO nije izlazio iz svog kanala, znali smo da u svakom trenutku možemo naletjeti na neprijateljsku izvidnicu. Sam teren je prilično karakterističan za to područje. S obzirom da je sve u neposrednoj blizini Save, teren se mogao podijeliti na teren s jedne strane nasipa i teren s druge strane nasipa. Pojas od nasipa do Save na tom dijelu bio je širok 300-tinjak metara. Ispod samog nasipa prolazio je put i uz njega čistina od 20-tak metara.Odmah na kraju čistine rub šume. Šuma je bila rijetka ali zato potpuno ispunjena gustim i suhim granjem nalik na džunglu. Granje je bilo toliko isprepleteno da se kroz njega gotovo nije moglo ni proći. Za vrijeme visokog vodostaja Save cijeli taj pojas do nasipa bio je potpuno pod vodom, od tuda i sve to granje. Naš zapovijednik htio nas je podijeliti u dvije grupe. On je trebao voditi prvu grupu putem ispod nasipa, a ja sam trebao s drugom grupom ići upravo kroz svu tu džunglu. Navodno zadatak mi je bio da im osiguram lijevi bok i spriječim neprijateljsko iznenađenje s bok. Sve je to u redu, međutim, vode već dugo nije bilo ovdje i to guste granje bilo je jako suho i lomilo se na svaki dodir. 6 ljudi koji prolaze kroz to stvaraju jako veliku buku. Uz to, nemoguće je nositi pušku u ruci i probijati se kroz to. Pa čak i da sve to nekako i uspijemo, neprijatelj nas može čuti na 200 metara kako lomimo grane i probijamo se. Koliko je sve to bilo gusto govori i to da se niti 3-4 metra ispred nas nije moglo ništa dobro razaznati.

Da su četnici kojim slučajem imali tu neki rov ili zemunicu uletjeli bi smo im u naručje. Dakle, nisam vidio nikakvu svrhu tog našeg zadatka, osim da nas četnici pobiju pa na taj način upozore drugu grupu na njihovo prisustvo. Kada sam to rekao zapovjedniku samo mi je rekao da ako ne želim ići da ostanem tu. Bio sam bijesan na njega i nadao sam se da nećemo naletjeti na skriveni četnički položaj.Trudili smo se biti što tiši, međutim to nas je jako usporavalo. Druga grupa sa zapovjednikom išla je putem i bila je puno brža od nas, iako je dogovor bio da se krećemo paralelno s njima. Iako smo se polako probijali kroz gustiš, svako malo smo stajali da bi oslušnuli...od lomljenja suhih grana nismo ništa čuli oko sebe a nas se moglo čuti nadaleko, kao da stiže krdo slonova...Osjećao sam se užasno, možda sam vodio dečke u smrt a ne mogu ništa učiniti. Nakon nekih pola sata našeg probijanja, i nakon što su nam ruke i lica bila potpuno izgrebana i krvava, začuli smo pucnjavu. Prvo se začuo jedan jači udar a potom je počelo i puškaranje. Nismo znali što se događa i po zvuku smo pokušavali odrediti od kuda se puca. Iako nije bilo pametno ipak sam uključio motorolu i pozvao drugu grupu. Nakon nekoliko poziva javio mi se Cole : « Maznuli smo im buker i rastjerali ih ali nas sada rokaju s prednje strane, ispred vas su !» .... Pitao sam ga još jesu li svi u redu a on je samo kratko rekao : « Ne ! Pošalji mi dvojicu ovdje !». Ipak sam odlučio poslati još četvoricu njima a ja i Krt smo nastavili dalje sami. Sada smo se već četeveronoške probijali.

Uskoro smo po pucnjavi zaklučili da se nalazimo paralelno sa drugom grupom i čuli smo njihove glasove, dozivanja, viku...tamo je bilo gadno. Krt i ja produžili smo još malo naprijed i znali smo da su četnici sada ravno ispred nas. Iako nismo znali koliko ih je i kako su utvrđeni, cilj nam je bio iznenaditi ih s ove strane gdje nikoga ne očekuju i makar im odvući pažnju toliko dok se naši povuku . Uskoro smo izbili na jednu malu čistinu. Na rubu čistine smo zalegli i pažljivo promatrali drugu stranu nebi li otkrili četnike. Naši su još pomalo pucali ali s ove strane nismo čuli odgovor četnika. Sada smo nalazili točno između naših i četnika, malo ukoso. Nakon 2-3 minute na samo 50 –tak m od nas začuli smo pucnjavu i ugledali oblak dima. Četnik sa «garonjom» je iz šume prašio po našim dečkima. Brzo sam stavio mali trenutni tromblon i ispali ga prema četniku. Krt je isto učinio sa još jednim ali je pucao malo više u krošnje, nebi li se što više raspršilo iznad njih., S obzirom da nismo znali koliko ih je ispred nas nastavili smo u tom pravcu ispaljivati tromblone, bombe iz «pijanog ustaše», pucati....Svako malo mijenjali smo položaj s kojega pucamo. Uskoro se pucnjava potpuno utišala. Nismo bili sigurni jesmo li ih sredili ili su se samo pritajili . Polako smo puzeći krenuli udesno, prema putu na kojem su se i naši nalazili. Htjeo sam provjeriti da li su se povukli i da li se sad i nas dvojica možemo povući. . Krt je bio odmah iza mene. Polako smo se spustili u mali kanal na rubu šume a odmah iza kanala počinje onih 20-tak m čistine do nasipa. Sada smo kontrolirali čistinu između šume i nasipa. U jednom trenutku učini mi se kako ispred mene na manje od 50 metara nešto leti kroz zrak. Zatim je iz šume još nešto izletjelo i palo na vrh nasipa. Netko je bio ispred nas i spremao se za pretrčavanje čistine ! Prvo se htjeo riješiti «RAP-a» i ostalog tereta.... Kleknuo sam, nanišanio i čekao. Krt mi je došapnuo kako su se naši izvukli do mjesta gdje nasip zavija pa ih četnici više nisu vidjeli . Čekao sam čejena da izleti na čistinu ....

Izletio je brzinom munje i samo 20 metara ga je dijelilo od sigurnog zaklona. Prebacio sam na pojedinčnu paljbu i pratio ga par metara i zatim zapucao....međutim, samo se začulo tupo klik ! Pogledao sam u pušku i vidio da se metak zaglavio kod zatvarača. Krt je vidio što se događa, ustao se iznad mene i zapucao.....njegovi meci su stigli «čejena» taman kad je bio pri samom vrhu nasipa, samo metar-dva od spasa.... Kako sam ja i dalje klečao na jednoj nozi i pokušvao popraviti pušku on je nastavio pucati i prema drugom četniku koji je potrčao za onim prvim. A ja sam proklinjao tromblonske metke i masnu rumunjsku municiju.... Taman u trenutku kad sam sve napravio, od jednom sam shvatio da ležim. Nije mi bilo jasno što se događa. Gledao sam u nebo iznad sebe a misli su mi munjevito prolazile kroz glavu, pokušavao sam shvatiti što se događa i pokušao sam se uspraviti. Sjeo sam na travu i vidio da su mi hlače i čizma razderane i pokušavao sam se sjetiti gdje sam to razderao. Tada sam postao svijestan da ništa ne čujem ! Pogledao sam prema Krtu koji je stajao samo 2 metra od mene i vidio kako mahnito puca prema šumi i nešto mi viče...ali ja nisam ništa čuo. Ponovno sam pogledao nogu i pokušao je podignuti s rukama. Noga se tada samo presavila u potkoljenici , kroz hlače je izvirila kost i tek tada je krenula krv..... Kasnije sam često razmišljao o tome i zaključio da je od ranjavanj pa do pokušaja da podignem nogu prošlo jedva pola minute...a meni se činilo kao cijela vječnost..... Kada sam vido kost i svu onu krv koja je jurnula iz noge, samo sam legao nazad, u glavi mi je nešto govorilo da moram ostati ležati.

I dalje nisam ništa čuo i čudio sam se tko me sada u svoj ovoj situaciji još i gađa zemljom ....Lagano sam nagnuo glavu na stranu i shvatio da me nitko ne gađa zemljom nego se meci zabijaju u zemlju pored moje glave. Tada sam ponovo čuo zvukove i pucnjave ali mi se činilo negdje daleko u daljini. Uskoro sam shvatio da Krt i dalje roka po njima i štiti mene. Tada sam ga i čuo kako mi veče da se otkotrljam u kanal. Nije me htjeo ostaviti i pucao je kao luđak, pri tome je urlao i spominjao četnicima majku. Prva suvisla misao nakon ranjavanja je bila puška! Di mi je puška ?! Okrenuo sam se na desnu stranu i ugledao ju pored sebe. Malo sam se nagnuo da ju dohvatim i kada ju već imao u ruci osjetio sam još jedan udarac u desnu stranu, u visini bubrega. Znao sam da sam opet pogođen ali nisam se htjeo osvrtati na to nego mi je samo bilo u glavi kako se s puškom otkotrljati u kanal. Počeo sam se okretai ali oštra bol u desnoj strani me je natjerala da ponovno legnem na leđa. To mi je možda i spasilo život..... Sa suprotne strane od one s koje sam dobio metak kod bubrega, sada sam dobio još jedan u predjelu stomaka. S obziorom da sam ležao, metak me je samo poderao po preponama i stomaku i prozviždao mi iznad glave. Da sam kojim slučajem imao podignutu glavu pogodio bi me direktno u nju. Više nisam brojao gdje sam sve pogođen, nego sam zadnjnim naporom uspio se otkotrljati u kanal. Srušio sam u njega naglavačke a noga mi se čudno prebacila preko mene. Pokušavao sam se okrenuti u neki bolji položaj a u tom trenutku je Krt, povlačeći se unatraške i pucajući pao preko mene i srušio se u kanal. Iako sam bio teško ranjen i krvario iz nekoliko rana, bila mi je smiješna ta situacija....

Gurnuo sam ga zdravom nogom kako bih ga maknuo sa sebe ali on se nije micao. Pomalo sam se primaknuo do njega i uhvatio ga ispod glave....niz ruku mi se slijevala krv .... Moj najbolji frend Krt bio je mrtav. Ležao sam izrešetan sam u kanalu s mrtvim frendom u naručju. Vladala je neka zlokobna tišina. Niti jedna ptica se nije čula, niti jedan pucanj, niti jedan glas.... samo tišina i ja i Krt u kanalu. Kroz glavu mi je prolazio cijeli moj život. Znao sam da ovako mogu završiti bilo kada, ali da ću kosti ostvaiti u Bosni, sam bez igdje ikoga to nisam znao... Znao sam da će uskoro i četnici doći do nas da provjere što je s nama. Moji su se odavno izvukli, četnici su se pregrupirali i bilo je nemoguće očekivati da će se netko uspjeti probiti do mene....Nije bilo vremena za samosažaljevanje, plakanje i kukanje. Shvatio sam da sam sve slabiji, da me sve više boli i da se više ne mogu micati....u prsluku sam imao prvi zavoj ali nisam se mogao pomaknuti da dođem do njega a kamoli da nešto previjem....i što da previjem ? Imam samo jedan zavoj.... Bombu koja mi je bila zakačena na prsluku, skinuo sam i zadnjim atomima snage ispravio zavrnute vrhove osigurača. Prst sam provukao kroz alkicu osigurača, naslonio se preko Krta i čekao.... Znao sam da kada dođu do nas da će netko htjeti provjeriti jesmo li mrtvi i da će me sigurno prevrnuti nogom. Tada sam namjeravao povući osigurač, pa makar će još jedan sa mnom....

Tyson
uhd91.com

 

 

Pet, 20-09-2019, 02:19:43

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.