Priča s koridora

Naši i srpski položaji bili su vrlo blizu. Svaki na svojoj strani šume a između čistina, grmlje, visoka trava... Bila je to prva srpska crta na kojoj su branili koridor . I jedna i druga strana je bila dobro utvrđena na svojim mjestima. Oni su znali gdje su naši rovovi i zemunice a mi smo znali za njihove. Noćna pucnjava je uvijek počinjala oko 9 na večer. Nakon večere i litre rakije Srbi su postajali hrabriji. Ipak, prvo su nas dozivali njihovi mobilizirani vojnici koji su htjeli komunicirati ...hmm. Glasovi su sablasno odjekivali u noći dok nekome nebi dosadilo i dok netko nebi opalio rafal prema drugoj strani. Tada bi oni nasuprot odgovorili s 5 rafala, pa onda opet ovi sa tromblonima, e onda se uključuju minobacači ...pa rokanje do u jutro.

Preko dana su bili opasni snajperi. Btw, najviše mrzim kad mi konzervu za ručak probuši snajperista. Znam da nije namjerno pogodio moj ručak ali svejedno mi žao.... Kad krenu koridorom konvoji za Banja Luku, onda Srbi puste na neke ogromne zvučnike Cecu i ostalu bratiju. Valjda kako mi ne bismo čuli kamione . Od koridora smo bili udaljeni oko 1 kilometar , a u noći i u šumi ti kamioni se čuju kilometrima uokolo. Bili su to šleperi i prikoličari koji su punom brzinom tuda prolazili, pri tom stvarajući veliku buku . Vjerojatno je bilo i puno rupa na toj cesti .... I tako u noći šumom odjekuje Ceca, kamioni tutnje koridorom, a naša veza se užarila od uzvika ; Koridor je aktivan, koridor je aktivan !!!! Nakon toga u cijelu priču se uključuju naši VBR-ovi sa hrvatske strane Save i HVO-ove haubice s bosanske strane. A mi na prvoj crti dajemo svoj doprinos minobacačima, Boforsom itd. Sve u svemu, luda noć. Ubrzo, kako sve brzo počme tako i završi. I čeka se slijedeća aktivnost koridora ... Svejedno, nakon par dana dosadi i to jer nema nekog posebnog efekta. Vjerojatno oni tamo imaju gubitaka, o čemu govori i vatra što se sjaji u noći iznad šume, vjerojatno kamioni gore...

... btw, najzanimljiviji mi je bio stari Lujo. Bosanac, Hrvat iz Posavine, pokupila ga vojna murija u Zagrebu na Trgu i onako, u bermudama i šlapama, poslali ga «na Orašje». Vidimo svi da je čovjek u smrtnom strahu, ali kad je on na straži, možeš mirne duše spavati koliko hoćeš. Taj se bojao i svoje sjene, ali zato je na straži bio napet kao puška. Svaki šum je on čuo ... I što najvažnije od svega, nije paničario. Ništa manje nije bio oprezan danju nego što je bio noću. I tako jednog dana, Lujo stražari uz grudobran i gleda samo naprijed prema grmlju i prema srpskim položajima...eh da, a fora je u tome da je on uvijek svoju «tandžaru» držao «na gotovs» ... U jednom trenutku začuje se pucanj. Tandžara ! Ipak strašljivi Lujo ne puca bez veze. Svi poskakali i brzo van iz zemunice do Luje . Lujo ne mrda i ne spušta pušku i govori : Skinio sam ga ! Skinio sam ga ! ... Svi proviruju preko , gledaju... nigdje nikoga na vidiku . A ovaj uporno krešti da ga je skinuo .

Nakon pola sata raspravljanja s Lujom, odlučili smo da dvojica odu naprijed provjeriti da li je stvarno netko tamo pogođen, i ako je, da li je živ i tko je uopće on ! Naravno da među «Ban Jelačić bojnom» , kako smo zvali ove što ih je murija lovila po Trgu, nije bilo dragovoljaca, pa se nađu dva luđaka koji će otići naprijed. Jedini problem su bile mine, koje su postvljene prije 2 – 3 godine i nitko nije znao točno gdje su... Uglavnom, nakon 15 - tak minuta prikradanja, nađemo tijelo. I to kakvo ... Frajer u punoj ratnoj spremi, namazn bojom u licu, fantomka na glavi, u ruci Škorpion s prigušivačem ... ono, impresivan, iako mrtav. I dovučemo ga do naše linije i pregladamo o kome se radi. Kapetan prve klase po činu, čini se neki specijalac. Nož oštar kao britva, žica za davljenje, Škorpion s prigušivačem, bombe ... Frajer nam se, u sred dana, prišuljao na 30-tak m od linije i taman kad je bio siguran da je sve tiho i kad se malo pridignuo kako bi krenuo dalje , našao se točno Luji na nišanu . A Lujo, onako isplašen i napet k'o puška, kad mu se ukazao u krugu nišana samo je povukao okidač. I to je bilo to . Direktno u čelo specijalca .... kakav faking peh !

www.hvidra.net