Mala ratna priča

Otvorio sam oči. Neartikulirano vikanje. Svi govore u jedan glas i kreću se po malom prostoru. Polumrak. Muhe bez glave. (Poslije sam shvatio da se nikome nije izlazilo iz zemunice.) Navukao sam čizme, nema vremena za vezivanje, i istrčao van. Ništa mi nije jasno. Pokušavam dokučiti što se događa. Stiže čovjek u maskirnoj uniformi. Krv mu se slijeva niz lice. Gleda kao zombi, izgubljeno. Mlad je i jak, krupan. Govori. Vraća se. Nas nekoliko trči za njim. Stežem kalaša u ruci, osjećam se kao jebeni Superman. Ulijećemo pravo u ničiju zemlju. Trčimo pognuti kroz nisko raslinje i grmlje. Nadam se da zna kuda ide, ja nemam pojma. Ekstaza vlada tijelom. Imam osjećaj da letim. Noge same trče. Mislim: idemo ravno u minsko polje. Ludnica. How cool. Prvi se zaustavlja. Dvojica na zemlji. Jedan sjedi, drugi leži nepomično. Mina desno i lijevo. Stoje, sablasno gledaju. Sitne rupice po maskirnim hlačama. Sjedi. Poprskan je po butinama, ne može se pomaknuti. Drugi je nepomičan. Nosite ga, netko govori, taj je mrtav. Mrtav je, tiho ponavljaju. Nitko se nije sagnuo da provjeri. Saznanje kola između njih. Miris toplog mesa. (Slično kao u mesara, tako dakle miriše smrt. Posve obično.) Dižemo ga. Blijed. Ne govori ništa. Podupiremo ga između sebe. Drugi ostaje ležati. Nosimo ga. Ispred položaja, već je stiglo vozilo. Sanitet. Preuzimaju ga. Vraćamo se po mrtvoga. Drugi su ga već počeli nositi. Ni kapi krvi na zemlji. Bili su u šoku. Mala mrlja. Tragovi ekspolozije par metara dalje. Vraćamo se. Polako.

Ostao je iza njih ranac pun promovki. Netko priča da su ih išli zakopati. Sumnjali su da netko aktivira po noći mine namjerno. (Svakih par dana odjeknula bi eksplozija, noću.) Išli su postaviti klopku. Pojačati minsko polje novim minama. Poslali su dva minera, iskusna i mladog časnika da ih vodi. Krupni što je dotrčao kaže da je istrčao zec ispred njih i aktivirao minu. Ne vjerujem mu. Možda je istina. Struji entuzijazam u zraku. Svi smo naelektrizirani i nasmijani iza lica. Svako malo netko glumi ozbiljnost. Radi kontrapunkt fluidu, a zatim i sam potone u njega. Sutradan čitamo novine. Ništa. Prekosutra, i dalje ništa. Nema osmrtnice. Pričaju da je onaj dobio samo jedan geler. Pravo u srce. To je doktorica rekla. Bilo je dovoljno. Stvarno loša sreća, mali. Ništa se nije ni vidjelo na njemu.

Nakon par dana, kad smo se vratili s položaja, postrojili su nas. Svih desetak, koliko li nas je već bilo na položaju.

- Bravo, momci!

Nakon još par dana rekli su nam da nemamo pravo na terensku. Mi smo redovna vojska, a terensku dobivaju samo domobrani.

Poslije sam pomislio da je bio živ i naprezao se da ne umre. Kad je čuo nas da govorimo kako je mrtav, tada se i on opustio i predao.

Aljoša Krželj
moticani.blogspot.com