Dalj

 

Dalj se nalazi u Republici Hrvatskoj u istočnoj Slavoniji blizu ušća Drave u Dunav. U Dalju je još u 9. mjesecu načinjen masakr nad nesrpskim življem i već tada se otvaraju logori u hangarima poljoprivrednog dobra, podrumima privatnih kuća preko ceste u zgradi M.Z. Mjesta zatočenja Kao u većini srpskih sela tako su i u Dalju postojali logori koje je otvarala JNA i oni koje su otvarali četnici , srpski dobrovoljci, arkanovci, šešeljevci i drugi. Tako su pod zapovjedništvom JNA bili sljedeći objekti i zgrade:

1. Zgrada Mjesnog odbora
2. Privatna kuća Ivanović Marinka
3. Privatna kuća Zlatka Štajbera
4. Skladište željezničke postaje
5. IPK-mehanička radiona
6. "žuta kuća"

Kroz te objekte prošlo je oko tisuću ljudi, koji su premlaćivani, iznuđivana su od njih priznanja, a dio je njih ubijeno. Ovi su logori otvoreni 01.08.1991., a zatvoreni tijekom 1993. godine. Pod zapovjedništvom paravojnih srpskih postrojbi, a uglavnom je to bila Arkanova jedinica koja je vodila logor i to:

1. Stara zgrada Zadruge IPK
2. Stara Osnovna škola
3. Tvornica opeke - Ciglana Dalj

Lakši zatočenici žene, djeca i starci su bili u poljoprivrednom dobru , a teži u zgradi M.Z. i podrumu privatnih kuća dok nisu obrađeni, sprovedeni i dalje se vodili kao nestali ili ubijeni. Kroz poljoprivredno dobro (zadrugu) je prošlo 7000 osoba. Tu je vladao zakon "uzmi sve što zatočenici imaju", od novca, zlata, satova, odjeće i sl. U tim otimačinama učestvuju svi, od pripadnika JNA, TO, četnika do civilnog stanovništva Dalja . Tako je poznato da su neki preko noći stekli kapital. Kad su sve vrijedno oduzeli slijedilo je prepoznavanje i batinanje , a zatim odvođenje u nepoznato, tako da ima na stotine poginulih i nestalih u Dalju. Iz razgovora sa Srbima iz Dalja saznajemo da su Arkanovi vojnici ubili 52 osobe i zapalili ih u Daljskoj planini.

Ne zna se točan broj ljudi koji su prošli kroz ove logore, a preživjeli govore da se svaki noći odvodilo od 5 do 50 osoba koje se nisu više vraćale, a vode se kao nestali. Svi se ovi objekti nalaze u blizini ili na samoj obali Dunava, te je većina ubijenih zatočenika bačena u Dunav, a prije toga su ubojice rasparale žrtvi trbuh kako ne bi tijelo voda izbacila na površinu. Dio ubijenih pokopano u masovne grobnice, koje su vješto sakrili zidom uz staru zgradu zadruge i na Ciglani Dalj, nešto su odvozili u Daljsku planinu i zapalili, a ostale je progutao Dunav. Po pričama ljudi koji su 1991. živjeli u Dalju broj ubijenih se kreće do 500 osoba. Spominju se strašne torture i mučenja. Jedno od najgoreg je bilo kada su poslije premlaćivanja tjerali zatočenike da skaču sa kata, a tada su ih ostali četnici gađali kao glinene golubove ( Škoc, D.Šusto). Osim čuvara u maltretiranju i zlostavljanju zatočenika sudjelovali su i civili, koji su ih mlatili drvenim palicama ( toljagama), a sudjelovale su u maltretiranju čak i žene koje su bole zatočenike s iglama za pletenje.

Šezdeset i devet dana u paklu Dalja - N. P.

Obitelj Stjepana Papa samo je čudom sačuvala živu glavu. Do 31 srpnja ove godine na 25 četvornih kilometara omeđenih Daljem. Erdutom i Aljmašem živjelo je oko 12500 stanovnika. od toga samo 4500 Srba. Već nakon prvih dana okupacije tog dijela Hrvatske u ta je tri sela ostalo manje od 700 Hrvata. Ostali su ili ubijeni ili nestali ili protjerani. A život onih koji su ostali pod okupatorskom vlascu više nije vrijedio ni prebijene pare. Njihove su kuće gotovo svakodnevno do temelja pretresali bilo vojska bilo četničke falange, tražeći oružje, municiju, radiostanice, skloništa tobožnjih ustaša. Bilo je dovoljno da nađu nekakav simbol vezan za HDZ pa da ukućani zbog toga izgube glavu. Kad pretres ne bi donio željene rezultate. prešli bi na zlostavljanje i batinanje. kako bi iznudili priznanje o nečemu što je postojalo samo u njihovoj bolesnoj mašti. Od tih pretresa nije bila izuzeta ni kuća Stjepana Papa. Najstrašnije mi je bilo kad je u pretres došao već spominjani Lale Mioković i potjerao me na tavan - pripovijeda Ruža Pap, Stjepanova supruga. -Išao je iza mene i držao cijev "kalašnjikova" uperenu u moja leđa. Stube su bile uske i klizave od kiše pa sam se bojala da se ne saplete i slučajno opali.

Tko god je na svoju nesreću ostao u Dalju a da nije bio Srbin. morao se podvrgavati i ponižavajućim saslušavanjima. Malo je poznato da je nesrpski živalj u Dalju osobno preslušavao i mahniti četnički vojvoda Šešelj. Taj se manijak u Dalju pojavljivao nekoliko puta, u vojničkoj uniformi bez činova, a uvijek bi odsjeo u štabu vojnih armijskih partnera smještenom u prostorijama IPK "Osijek'. OOUR -Ratarstvo". Ćosavi četnički poglavica saslušavao je i Mariju Akerman, susjedu Papovih, čija su dva sina pripadnici hrvatskog MUP-a. Bijedna se žena s tog razgovora vratila toliko preplašena da nikome nije htjela ispričati sto se sve tamo događalo. Za to su se vrijeme samozvani daljski vlastodršci nastavljali igrati države, donoseći odluke o konfiskaciji društvene i privatne imovine, o zabrani povratka izbjeglim daljskim Hrvatima i Madžarima i konfiskaciji njihove imovine.

To je zapravo značilo legalizaciju pljačkanja Izbjegličkih kuća i bespravnog useljavanja Srba u napuštene hrvatske domove. Počelo je i osnivanje dobrovoljačkih odreda za napad na Vukovar, a ubrzo zatim i regrutacija svih sposobnih za borbu. Tim su odredima komandirali Lale Mioković. Đuro Zmijanac i drugi tobožnji oficiri. Oni bi te odrede samo do-vodili do linije fronte, a onda bi pod izgovorom da imaju važnijih obveza krenuli u pljačku napuštenih kuća na Trpinjskoj cesti ostavljajući svoje ljude na milost i nemilost - govori Stjepan Pap. - Daljski su dobrovoljci svaki treći dan jurišali na Vukovar i uvijek smo se plašili njihova povratka, jer koliko god smo željeli da ih se što manje vrati, toliko smo strahovali od odmazde ako budu imali poginulih.

Strah i neizvjesnost bile su osnovne odlike života u okupiranom Dalju. Budući da su banke bile ispražnjene, a pošta nije radila, pojavila se nestašica gotova novca, pa su daljski tirani počeli izdavati bonove i dijeliti ih samo Srbima. U najtežem su položaju bili umirovljenici koji nisu primali bonove. a nisu imali ušteđevine. tako da ni kruha nisu mogli kupiti. Od tri daljske pekare, radila je samo jedna, jer su pekari kod jednog pekara Albanca bili poubijani, a drugi pekar. Miro, bio je zatvoren. Pred preusialom pekarom stvarao se golem red. Ispred je znalo stajati i po 50 Ljudi, satima čekajući u grobnoj tišini na kruh. U Dalju, naime, nitko ni s kim nije razgovarao, nitko nikoga nije posjećivao.

Okupljanja nisu bila službeno zabranjena, ali nitko nije volio izlaziti, osim, naravno, naoružanih razbojnika. Pošteni Srbi nisu izlazili na ulice ne želeći vidjeti što se to događa. ne želeći čuti tko je te noći opet ubijen - nastavlja Stjepan Pap. - Bili su ogorčeni dimenzijama zloćina koji se odvija u Dalju, ali nisu imali snage ni moći da bilo što poduzmu ili prigovore tim razbojnicima koji su prigrabili vlast. U interesu je vlastite glave bilo bolje nikoga ništa ne pitati. Vrijedila je parola: metak stoji četiri njemačke marke, a glava, poglavito hrvatska, ništa. Posljednje ubojstvo za koje je Stjepan Pap čuo prije nego što će pobjeći iz Dalja dogodilo se ,'>. listopada kad je jedna žena madžarske nacionalnosti izrešetana na pragu svoje kuće u Vrbovom sokaku sa 32 metka u prsa. Potkraj rujna se pred kućom obitelji Pap utaborila vojna jedinica od stotinjak ljudi i pet tenkova, zbog čega su Papovi umalo stradali.

Naime, iz te je jedinice jednog dana pobjegao neki poručnik sa šest vojnika. što je ostale naprosto izbezumilo. Odmah su cijev jednog tenka usmjerili na kuću Papuvih te počeli pretraživati kuću i dvorište, no bez uspjeha, jer su se bjegunci već izgubili negdje u kukuruzima. Bilo je još trenutaka kad su Papovi mislili da im je kucnuo posljednji tren. Tako je jednom kod njih banuo Dorde Dokić, njihov bivši radnik i jedan od dobrovoljaca za napad na Vukovar. Ušao je s otkočenim pištoljem i tražio da mu isplate naknadu za godišnji odmor, što su normalno morali i učiniti, premda je ovaj svoje radno mjesto već odavno zamijenio drumskim razbojništvom.Medu ostalim zlostavljanjima i maltretiranjima, jednoga je dana Lale Mioković naredio da se u roku od dva dana iselimo iz svoje kuće. Pripremili smo nešto hrane i odjeće te prešli u radionicu čekajući da se on useli u našu kuću, ali iz nama nepoznatih razloga to ipak nije učinio - kazuje Stjepan Pap. Pap i njegova obitelj naposljetku su ipak ostali ne samo bez kuće, već i bez svega što su godinama gradili.

Zbilo se to 7. listopada. a počelo je njihovim privođenjem Miloradu Strićeviću, koji je obnašao funkciju - ministra za nacionalna pitanja". Kad su nas priveli, počeo nas je pojedinačno saslušavati - prepričava Ruža. Kad sam ušla, za mnom je zaključao vrata, izvadio nekakav pištolj s dugom cijevi, prislonio mi ga na grlo i pita" me hoću li govoriti istinu. Bila sam toliku preplašena da nisam znala što da mu odgovorni. Onda me je upitao poznajem li Željka Arkana. Za tog Arkana nikad prije nisam ni čula, što sam mu i rekla. na što se Strićević jako naljutio. -Kako neznaš za njega. pa on je čuveni lx>ra"-', rekao je, Može hladnokrvno ubiti. Evo, da ja sad kažem da vas sve troje ubije, on će to napraviti". Nisam znala kakve veze ima s nama i bila sam sve pestrašenija.

Potom mi je pretresao torbicu, još se raspitivao imamo li oružja i onda me poslao van iz sobe. Odmah nakon Ruže Pap. Strićević je pozvao njezinu kćer Svjetlanu. Taj probisvijet nije se ustručavao da u četrnaestogodišnju djevojčicu uperi pištolj i kaže kako će ju uhapsiti. Ja sam počela plakati, a on mi je zaprijetio, ako nastavim plakati, da ćemo ja i mama gledati kako mi ubija tatu, a onda ću ja gledati kako mi ubija mamu. Prestala sam plakati, i onda me pustio i naredio da uhapse tatu Zatvor se nalazio u dvorišnoj zgradi daljskog Doma kulture"- gdje je bio smješten četnički štab. Bila je to prljava prostorija od desetak četvornih metara, s rešetkama umjesto vrata, s dva otrcana madraca i bačena na pod. Kad su ga ubacili u zatvor, Stjepanu Papu umalo je pozlilo od zadaha usirene ljudske krvi koje je bilo svugdje po podu i po zidovima. Nije trebao dugo čekati pa da i na vlastitoj koži osjeti sve strahote četničke strahovlade.

Kulminacija pakla

Točno prije godinu dana, 10. kolovoza, sloboda je "zakoračila" u autobus kod Adaševaca. Pet dana poslije kod Klise trideset i četvorici oslobođenih sretan dolazak u Domovinu poželio je Dražen Budiša. "Hvaljen Isus, sretan blagdan Velike Gospe!" rekao je tada Budiša, a oni u njega gledaju k'o u čudo i ne vjeruju. Ove riječi ne zaboravljamo, pričaju zatočenici kojima se petnaest paklenih dana činilo beskrajno dugim. Kao nezaustavljiva vječnost. Slavko Krtalić kazuje kako još u džepu nosi svoje izbijene zube. Pijani četnici od 54-godišnjaka "napravili" su starinu od šezdeset. Razbili su mu vilicu, udarali po tijelu gdje su stigli, kliještima izvadili četiri zuba. Ne mogu zaboraviti njihove raskolačene oči! Ne mogu reći jesu li bili drogirani, ali znam da su ispijali zvečevski konjak. Bez prestanka, kaže Krtalić. Dopisnika "Glasa" i novinara Radio-Vukovara Stjepana Penića mučki su ubili i zapalili na nogometnom igralištu...

Starina potvrđuje događaj prije pada Dalja koji prelazi rub pameti. Trudnici su na rasporen trbuh stavili šest štakora! Imena zločinaca poznata su hrvatskim istražnim vlastima. Petogodišnjoj djevojčici isjekli su jezik, a djecu su masakrirali tako što su im prvo prste stavljali u oči, priča Anita Mrkonjić koja je bila zatočena, silovana i ranjavana mjesec i pol dana u štali četničkog vojvode Nedjeljka Pejića. Čak 680 civila izmasakrirano je u Dalju i pokopano na katoličkom groblju, po dvorištima ili jamama zajedno s uginulim životinjama. Bivši zatočenici tvrde da se još približno 800 Hrvata nalazi u kućnim pritvorima srpskih vlasti.

Neki su pušteni za katolički Uskrs. Tomislava Hajdukovića, koji je bio u rezervnom sastavu policije za vrijeme četničke i armijske opsade Dalja, iz zasjede su zarobili domaći četnici iz Savulje, Borova Sela i Bijelog Brda. Ostao je bez municije i preživio odmazdu poput ostalih. Ne mogu glasno izgovoriti tko je najteže prošao; branitelji zarobljeni s oružjem ili goloruki civili. Kulminacija pakla dosegnula je vrelište u nabrzinu pripremljenim logorskim mučilištima. Hajduković je sa još četvoricom iz Dalja mučen u zloglasnoj vojarni "Maršal Tito" na Topčideru kod Beograda gdje se nalazi i logor na "Bubanj potoku". Preživljene slike svjedoka ostat' će u sjećanju za budućnost.

T. H. - Dalj

Iz Bogojeva nas odvoze u Beograd u vojarnu "Maršal Tito". Tu dolazimo već po mraku, stavljaju nas posebno u svaku ćeliju po jednoga i tada počinje pakao: ispitivanje, batine, odvođenje na strijeljanje, vješanje, kao i mučenje glađu i žeđu. Mene je ispitivao jedan potpukovnik po imenu Ivan, navodno iz Zagreba, a do prije rata je bio zamjenik komadanta Bijele vojarne u Osijeku. Takvu troturu i batine više nisam mogao izdržati, pa sam već mislio da se ubijem, ali nisam imao snage ni ustati. Dana desetog ujutro došao je taj potpukovnik s dva vojna policajca, odvezli su me u stacionar na Karaburmu, gdje sam dobio dvije injekcije, te su mi doktori previli ranu na nozi koja se već sva zagnojila. Ponovno su me vratili u ćeliju gdje su mi dali vode da se operem. Kada sam završio izašao sam u dvorište gdje je stajala kampanjola, a pored nje samo Nikola Rupčić. Druga dvojica nisu bili tu niti smo što znali o njima. Kada su nas ukrcali u kampanjolu uz pratnju tri vojna policajca ponovno su nas vratili u Bogojevo na kudeljaru.

Tu nisam imao snage izaći pa su nas izbacili na krugu dvorišta gdje je bilo na stotine vojnika i rezervista. Nikola Rupčić ništa bolje nije prošao u zatvoru jer je imao ugrađen kateter i teško je disao. Puno su nas ubacili u transporter i u noći s 10. na 11.08.1991. dovezli u Dalj u bivšu "Mjesnu zajednicu". Tamo su nas dočekali daljski četnici, prigrevački četnici kao i bivša JNA. Bilo je oko 1 sat poslije ponoći. Odveli su nas u zatvor pored tržnice. Tu su bili zarobljenici iz Dalja koji su bili u Borovu selu. Bilo je civila, policajaca kao i pripadnika ZNG-a. Ujutro su odmah počela ispitivanja i batinanja, kao i sva moguća mučenja. U zatvoru je bio pripadnik MUP-a iz Dalja.

Njega su mučili kosovci iz Beograda jer je on bio aktivni policajac koji je bio na školovanju u školi Valbaldon u Puli. Sav pretučen je bio i Čičak Josip, pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, koji je jedini preživio iz policijske postaje u Dalju. Za ispitivanje su bili zaduženi Milorad Stričević zvanipukovnik, Dobrivoja Radovančević, Branko Gojsović, Rajko Miladinović. Šef zatvora polcije bio je Željko Čizmić, a zamjenik Boško Ristić. Ostala imena sam ispisao na posebnoj stranici koja će biti na uvid. Radili smo na čišćenju osnovne škole, tj. dvorane u školi gdje je bilo sve od krvi jer su ondje ubijena 4 gardista i jedan pričuvni policajac. Također smo čistili i pekaru gdje su ubili gazdu pekare. Tu je isto bilo mnogo krvi. Mučenja su bila stalna, i kada smo radili. Pa čak smo i travu morali ispitivanja dobijali obavezno svaku večer.

Dan prije moga povratka ubijeni su zatvorenici: novinar radi Vukovara gosp. Stjepan Penić. Njega su toliko pretukli, a onda ga poluživog polili benzinom i zapalili. To su naredili Željko Čizmić i Lalo Mijoković. Drago i Franjo Kovčalija morali su sami sebi iskopati grobnicu, a tada su ih poubijali kao i Nikolu Grobljara. Istoga dana ubijeni je i Andrija Ripić, Janoš Dioši kao i Stipo Lijić kojega su zaklali u krevetu. Pojedinci koji su sudjelovali u pokolju, protjerivanju Hrvata, premlaćivanju u zatvorima još mirno hodaju Daljem, a pojedinci rade u policiji kao što su: Đorđe Maslarić - bio na obuci u Kninu kod Martića, Denčić - čuvar zatvora u Dalju kao i Stojan Alapović - pljačkao hrvatske kuće i vikendice, vodio radne grupe Hrvata za vrijeme bivše "krajine". Sada isti taj radi kao zapovjednik IX. policijske postaje Dalj. Dana 15.08.1991. - Velika Gospa - drugi nam rođendan, velika razmjena na Klisi kod Osijeka. Ponovno smo rođeni, sloboda je naša.

http://shp.bizhat.com

 


Pon, 9-12-2019, 01:05:43

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.