Vatreno krštenje na Vurotu

Danko Mihaljević Mrvica

Varaždin, 29. svibnja 1962. - pokraj Dubrovnika, 24. srpnja 1993.

Rano uskrsno jutro proljetnog dana, točnije 19. travnja 1992., oko 8,30 sati sjedio sam zavaljen u dotrajalom naslonjaču - u jednoj kući koja je bila polurazrušena od prethodnih silnih sukoba - te razmišljao o krvavom piru koji je prošla naša Dragovoljačka postrojba "Štraseri" tijekom 1991., a što nas još čeka. Držali smo položaj krajnjega desnog krila na obali rijeke Kupe, ispred samih silosa pred Petrinjom. Dio postrojbe prihvatio se kopanja zaštitnih rovova ispred same ruševine, odlozivši oružje na kupove četiri do pet metara od rovova. Najedanput kao da se zemlja rastvorila, osula se bliska paljba po našem položaju. Zatečeni situacijom reagirali smo instinktivno.

Kopači nisu mogli doći do svog oružja, ali, srećom, Renato Macan Mac koji je sa svojim puškomitraljezom bio u prizemlju odmah otvara vatru na četničke napadače. I ja sam sjurio na dvorište nasumce pucajući u smjeru napada. U jednom trenutku učinilo mi se da s desne strane čujem učinkovitu paljbu po napadačima. Bila je to istina jer sam odmah zatim čuo poznati glas Danka Mihaljevića Mrvice: "Mačak, ja sam ovdje!" Pogledao sam prema mjestu odakle je dopirao glas te opazio golemu pojavu hrvatskoga vojnika, kakav je bio Mrvica, "zaštićenu" iza jednog betonskog stupića s oznakom "H" za vodovod. Odbili smo neprijatelja zbog brze pomoći Mrvičine skupine. Zahvaljujući njemu naš Uskrs nije bio "krvavi Uskrs".

Često se sjetim njegove supruge Vesne i pogotovo tada male kćerkice Jurje, koje su ga došle ispratiti pred polazak na bojište, a malena je rekla: "Tata, pazi se, ja te volim." Ponudili smo svoj život Domovini u svakom trenutku, ali sudbina je izabrala pojedince. Moj suborac Mrvica, hrabri hrvatski vojnik, poginuo je u mjestu Orašac pokraj Dubrovnika 24. srpnja 1993. Danko Mihaljević Mrvica je od 4. listopada 1991. do 1. siječnja 1992. proveo na zapadnoslavenskom ratištu u našoj Dragovoljačkoj postrojbi "Štraseri"; zajedno smo prošli Gornji Čaglić, Subocku, Kričke, Livatane, a poslije - do 20. srpnja 1992. - sa 100. brigadom HV prošao je Vurot, Savski Bok, Poljanec i Bogićevac. Od tada do smrti 24. srpnja 1993. bio je pripadnik 144. brigade HV. Nesebično se dao Domovini; zato mu laka hrvatska zemljica.

Zlatko Brozinčević Mačak
www.hkz.hr