Široka kula, naš ponos i sram

Široka KulaSrpski zločini u Širokoj Kuli tijekom Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata, zorno svjedoče o pogubnosti hrvatske nagodbenjačke politike. Hrvatski se političari kmetskom podložnošću dodvoravaju svjetskim političkim mešetarima i bespogovorno izvršavaju njihove naloge. Rastaču hrvatsko zajedništvo, gaze po dostojanstvu, časti i ponosu svoga naroda. Po nalogu tih političkih mešetara sudilo se hrvatskim braniteljima u Rijeci, a sada se sudi u Den Haagu i Zagrebu.

Zašto? Zato, što su branili Narod i Dom. Zar su trebali razgolititi vratove, s cvijećem i bombonima u ruci doći pred pobunjene Srbe i reći: ''Gospodo Srbi, dopustite nam da ostvarimo svoje pravo na utemeljenje hrvatske države. Nemojte nam više biti 'tutori', molimo vas.'' Države, koje sebi tepaju da su civilizirane, koje nas tjeraju u podložnički položaj, pred čijim političarima naši puze, sve svoje bogatstvo stekli su na pljački i krvarini drugih naroda, a nad nekima su izvršili genocid.

Spomenik hrvatskim žrtvama srpskog terora

Po prešutnom odobrenju tih ''civiliziranih'' država, srpski pobunjenici pred šesnaest su godina izvršili pokolj hrvatskog pučanstva u Širokoj Kuli. Za ovaj zločin, kao i za one izvršene tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, nitko nije odgovarao. Kakvi su nam političari, takvo je i pravosuđe! I ove godine na komemoraciji ispred spomen-obilježja okupila se rodbina i prijatelji pobijenih. Odali su počast polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom. Koncelebriranu svetu misu u mjesnoj crkvi sv. Mateja predvodio je vlč. Luka Blažević. U ime rodbine, kao svake godine do sada, okupljenom puku obratila se gospođica Ivanka Vojvodić riječima:

«Najprije vas želim sve toplo pozdraviti i zahvaliti na dolasku. Pozdravljam vas, poštovani članovi obitelji žrtava i predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, poštovani učitelji i učenici OŠ dr. Franje Tuđmana Lički Osik, poštovani svećenici. Pozdravljam također i zahvaljujem na dolasku izaslaniku ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, pukovniku Ivanu Grujiću, izaslaniku ministra unutarnjih poslova, gosp. Nevenu Juričiću, načelniku odjela u Ravnateljstvu policije, izaslanstvu Ličko-senjske županije i Grada Gospića. Svoje žaljenje što ne mogu nazočiti ovom obilježavanju, izrazili su preuzvišeni gospodin biskup gospićko-senjski i ministar znanosti, obrazovanja i športa. Poziv je bio upućen i predsjedniku Sabora, predsjedniku Vlade i ministrici pravosuđa, ali nema odgovora.

Danas ovdje u Širokoj Kuli odajemo počast 40 žrtava srpskog zločina i sjećamo se strašne tragedije hrvatskog naroda u Domovinskom ratu na području Grada Gospića, okupiranom od 1991. do 1995. godine, koje je prema velikosrpskom planu trebalo postati sastavni dio Srbije. Sve je upućivalo na lako ostvarivanje toga plana: višegodišnje pripreme domaćih Srba, veliko naoružanje, prisutnost JNA i formacija tzv. Martićeve milicije. Problem su samo predstavljali Hrvati koji su ovdje živjeli.

Gospođa Ivanka Vojvodić

Vojvodić IvankaA barikade, mitinzi, referendumi za izdvajanje iz hrvatske države, parole „Ovo je Srbija“, demonstriranje sile prelijetanjem aviona, dolazak tenkova, stalne pucnjave – bili su svakodnevica ovdje u Širokoj Kuli tijekom godine koja je prethodila potpunoj oružanoj blokadi i napadu na susjedna mjesta: Perušić, Stari Lički Osik, Mušaluk, Gospić… Vidjeli su Hrvati da im se ne piše dobro, ali ih je i dalje zadržavala ljubav prema svome ognjištu. Koliko je ta ljubav bila jaka, govori najviše činjenica da su ostajali unatoč pretresanjima kuća, prijetnjama, različitim maltretiranjima, zastrašivanjima i pljačkama. Za svaki su dio sela bili zaduženi domaći Srbi, a imali su zadatak pratiti svoje susjede Hrvate i ograničiti im kretanje.

Ivanka Vojvodić u razgovoru s novinarima

12. rujna 1991. „martićevci“ počinju odvoditi mještane u zatvor, koji se je nalazio u podrumu Doma kulture u Ličkom Osiku, odnosno u „Stanici Martićeve milicije“. U zatvoru ih tuku i muče. Sjetimo se imena ovih mučenika: iz Široke Kule – Ivica Nikšić (17 god.), Petar Nikšić (49), Joso Nikšić (35), Anka Orešković (56), Ante Orešković (54), Ante Nikšić (54); iz Urije – Ivan Perković (58); iz Ostrvice – Lucija Jukić (55) i Josip Jukić (47). Sve su ove žrtve pronađene u jami Golubnjača II, osim Anke i Ante Orešković koji se još uvijek vode nestalima.

Iz sela bježi manji dio Hrvata. Većina ipak ostaje i to je bio glavni uzrok daljnjih događaja. Počinju ubojstva u zaseoku Vukava u Širokoj Kuli. 25. rujna 1991. godine ubijena je Kate Nikšić (54). Istoga dana naklana je Marija Nikšić (89), koja je kasnije umrla od posljedica ranjavanja, a, premda ranjeni, Mate Nikšić i Mile Nikšić uspijevaju se spasiti. Ana Nikšić (71) je bila jako bolesna. Ostala je kod svoje kuće, ubijena je i danas se smatra nestalom. Ubijen je i Nikola Nikšić (59) i ne zna se gdje su njegovi posmrtni ostatci. Nakon ovih ubojstava, Vukavu napuštaju preživjeli Hrvati, a kuće im se pljačkaju i pale. Bježe prema Perušiću i Hrvati iz ostalih dijelova sela. Najviše ih ostaje u zaseoku Grubići. Susjedi im obećavaju sigurnost, prate ih i drže na okupu.

13. listopada 1991. godine bila je nedjelja. Devetnaest mještana se nalazi u dva podruma obiteljskih kuća Orešković. Oko 14.00 sati, nakon rasprave, kreće skupina zločinaca u navodnu odmazdu i ubijaju u prvom podrumu 8 mještana: Katu Orešković (59), Milana Oreškovića (61), Maru Orešković (80), Nikolu Oreškovića (54), Anku Orešković (46), Anu Orešković (61), Vericu Nikšić (13), Mandu Nikšić (51). Njihova tijela ostavljaju u zapaljenoj kući i štali. Ana Orešković, Nikola i Anka Orešković pokopani su 1996. godine. Ostale žrtve nemaju ni danas svoga groba.

Iz drugog podruma Hrvati se spašavaju bijegom u obližnje grmove, a navečer dalje prema Perušiću, u koji su sutradan ujutro donijeli strašne vijesti. Toga tužnog 13. listopada ubijena je i starica Ana Nikšić (87) na Brdu Nikšić, a tijekom sljedeća tri dana Ivan Orešković (95), Marija Orešković (90), Kate Ćaćić (78), Marica Štimac (58) i Ivan Štimac (61). U smiraj dana, 14. listopada 1991. odvedeni su iz svoga dvorišta Ana Vojvodić (58) i Mile Vojvodić (53), a njihovi su posmrtni ostatci pronađeni u jami Golubnjača II godine 2004.

U zaseoku Gaj ubijena je i Matija Orešković (79) i još se vodi nestalom. U listopadu 1991. godine, zbog sumnje da surađuju s hrvatskom stranom „martićevci“ su zatvorili peteročlanu obitelj Rakić, mučili ih i ubili. Sjetimo se njihovih imena: Mane Rakić (58), Luja Rakić (48), Radmila Rakić (28), Milovan Rakić (29) i Dragan Rakić (23). Svi se vode nestalima. Mještani Ličkog Osika Mile Zalović (40) i Martin Pavletić (49) ubijeni su 1991. nakon odlaska u okupirani dio naselja. Mile Zalović se i danas vodi nestalim, a posmrtni ostatci Martina Pavletića, koji je pošao po svoj redoviti lijek u Ambulantu, pronađeni su u jami Golubnjača II. Nikola Klobučar (24) iz Mušaluka također je otišao na okupirani dio Ličkog Osika 1991.

godine s povratnim informacijama za razmjenu zatvorenih Hrvata u Domu kulture. Posmrtni ostatci su pronađeni u Golubnjači II. Ana Marković (64) je ubijena u vlastitom stanu u okupiranom dijelu Ličkog Osika. Godinu dana kasnije, 19. listopada 1992. mučen je i ubijen u vlastitoj kući, u zaseoku Vukava jedini preostali Hrvat, Petar Nikšić (44). Pokopali su ga pripadnici UNPROFOR-a. Danas, 16 godina poslije ovih tragičnih zbivanja i strašnih zločina, rane su još uvijek svježe i bole. 16 žrtava se od ukupno 40 vodi nestalima. Zločinci su na slobodi. Možda ih ne stiže ruka pravde zbog prezauzetosti institucija hrvatske države optužnicama i prikupljanjem dokaza protiv hrvatskih generala, zapovjednika i vojnika? Ali ostaje bar mala utjeha – stići će ih njihova nedjela.

Rekli su ovih dana naši političari „da nam drugi ne će pisati povijest“. Ako im to svojim radom dopuštaju hrvatske državne institucije, tko će ih i čime spriječiti? Istina jest u nama, u narodu, ali što će biti kad utihnu svjedoci? Hoće li zemlja progovoriti ili će pjesma „Hrvatskim mučenicima“, davno napisana perom Tina Ujevića, ponovno postati hrvatska stvarnost? Evo njezinih stihova:

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!»

Ivan Vukić
www.hdpz.htnet

 

 


Ned, 29-03-2020, 08:04:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.