Široka kula, naš ponos i sram
Srpski zločini u Širokoj Kuli tijekom Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata, zorno svjedoče o pogubnosti hrvatske nagodbenjačke politike. Hrvatski se političari kmetskom podložnošću dodvoravaju svjetskim političkim mešetarima i bespogovorno izvršavaju njihove naloge. Rastaču hrvatsko zajedništvo, gaze po dostojanstvu, časti i ponosu svoga naroda. Po nalogu tih političkih mešetara sudilo se hrvatskim braniteljima u Rijeci, a sada se sudi u Den Haagu i Zagrebu.
Zašto? Zato, što su branili Narod i Dom. Zar su trebali razgolititi vratove, s cvijećem i bombonima u ruci doći pred pobunjene Srbe i reći: ''Gospodo Srbi, dopustite nam da ostvarimo svoje pravo na utemeljenje hrvatske države. Nemojte nam više biti 'tutori', molimo vas.'' Države, koje sebi tepaju da su civilizirane, koje nas tjeraju u podložnički položaj, pred čijim političarima naši puze, sve svoje bogatstvo stekli su na pljački i krvarini drugih naroda, a nad nekima su izvršili genocid.
Spomenik hrvatskim žrtvama srpskog terora
Po prešutnom odobrenju tih ''civiliziranih'' država, srpski pobunjenici pred šesnaest su godina izvršili pokolj hrvatskog pučanstva u Širokoj Kuli. Za ovaj zločin, kao i za one izvršene tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, nitko nije odgovarao. Kakvi su nam političari, takvo je i pravosuđe! I ove godine na komemoraciji ispred spomen-obilježja okupila se rodbina i prijatelji pobijenih. Odali su počast polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom. Koncelebriranu svetu misu u mjesnoj crkvi sv. Mateja predvodio je vlč. Luka Blažević. U ime rodbine, kao svake godine do sada, okupljenom puku obratila se gospođica Ivanka Vojvodić riječima:
«Najprije vas želim sve toplo pozdraviti i zahvaliti na dolasku. Pozdravljam vas, poštovani članovi obitelji žrtava i predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, poštovani učitelji i učenici OŠ dr. Franje Tuđmana Lički Osik, poštovani svećenici. Pozdravljam također i zahvaljujem na dolasku izaslaniku ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, pukovniku Ivanu Grujiću, izaslaniku ministra unutarnjih poslova, gosp. Nevenu Juričiću, načelniku odjela u Ravnateljstvu policije, izaslanstvu Ličko-senjske županije i Grada Gospića. Svoje žaljenje što ne mogu nazočiti ovom obilježavanju, izrazili su preuzvišeni gospodin biskup gospićko-senjski i ministar znanosti, obrazovanja i športa. Poziv je bio upućen i predsjedniku Sabora, predsjedniku Vlade i ministrici pravosuđa, ali nema odgovora.
Danas ovdje u Širokoj Kuli odajemo počast 40 žrtava srpskog zločina i sjećamo se strašne tragedije hrvatskog naroda u Domovinskom ratu na području Grada Gospića, okupiranom od 1991. do 1995. godine, koje je prema velikosrpskom planu trebalo postati sastavni dio Srbije. Sve je upućivalo na lako ostvarivanje toga plana: višegodišnje pripreme domaćih Srba, veliko naoružanje, prisutnost JNA i formacija tzv. Martićeve milicije. Problem su samo predstavljali Hrvati koji su ovdje živjeli.
Gospođa Ivanka Vojvodić
A barikade, mitinzi, referendumi za izdvajanje iz hrvatske države, parole „Ovo je Srbija“, demonstriranje sile prelijetanjem aviona, dolazak tenkova, stalne pucnjave – bili su svakodnevica ovdje u Širokoj Kuli tijekom godine koja je prethodila potpunoj oružanoj blokadi i napadu na susjedna mjesta: Perušić, Stari Lički Osik, Mušaluk, Gospić… Vidjeli su Hrvati da im se ne piše dobro, ali ih je i dalje zadržavala ljubav prema svome ognjištu. Koliko je ta ljubav bila jaka, govori najviše činjenica da su ostajali unatoč pretresanjima kuća, prijetnjama, različitim maltretiranjima, zastrašivanjima i pljačkama. Za svaki su dio sela bili zaduženi domaći Srbi, a imali su zadatak pratiti svoje susjede Hrvate i ograničiti im kretanje.
Ivanka Vojvodić u razgovoru s novinarima
12. rujna 1991. „martićevci“ počinju odvoditi mještane u zatvor, koji se je nalazio u podrumu Doma kulture u Ličkom Osiku, odnosno u „Stanici Martićeve milicije“. U zatvoru ih tuku i muče. Sjetimo se imena ovih mučenika: iz Široke Kule – Ivica Nikšić (17 god.), Petar Nikšić (49), Joso Nikšić (35), Anka Orešković (56), Ante Orešković (54), Ante Nikšić (54); iz Urije – Ivan Perković (58); iz Ostrvice – Lucija Jukić (55) i Josip Jukić (47). Sve su ove žrtve pronađene u jami Golubnjača II, osim Anke i Ante Orešković koji se još uvijek vode nestalima.
Iz sela bježi manji dio Hrvata. Većina ipak ostaje i to je bio glavni uzrok daljnjih događaja. Počinju ubojstva u zaseoku Vukava u Širokoj Kuli. 25. rujna 1991. godine ubijena je Kate Nikšić (54). Istoga dana naklana je Marija Nikšić (89), koja je kasnije umrla od posljedica ranjavanja, a, premda ranjeni, Mate Nikšić i Mile Nikšić uspijevaju se spasiti. Ana Nikšić (71) je bila jako bolesna. Ostala je kod svoje kuće, ubijena je i danas se smatra nestalom. Ubijen je i Nikola Nikšić (59) i ne zna se gdje su njegovi posmrtni ostatci. Nakon ovih ubojstava, Vukavu napuštaju preživjeli Hrvati, a kuće im se pljačkaju i pale. Bježe prema Perušiću i Hrvati iz ostalih dijelova sela. Najviše ih ostaje u zaseoku Grubići. Susjedi im obećavaju sigurnost, prate ih i drže na okupu.
13. listopada 1991. godine bila je nedjelja. Devetnaest mještana se nalazi u dva podruma obiteljskih kuća Orešković. Oko 14.00 sati, nakon rasprave, kreće skupina zločinaca u navodnu odmazdu i ubijaju u prvom podrumu 8 mještana: Katu Orešković (59), Milana Oreškovića (61), Maru Orešković (80), Nikolu Oreškovića (54), Anku Orešković (46), Anu Orešković (61), Vericu Nikšić (13), Mandu Nikšić (51). Njihova tijela ostavljaju u zapaljenoj kući i štali. Ana Orešković, Nikola i Anka Orešković pokopani su 1996. godine. Ostale žrtve nemaju ni danas svoga groba.
Iz drugog podruma Hrvati se spašavaju bijegom u obližnje grmove, a navečer dalje prema Perušiću, u koji su sutradan ujutro donijeli strašne vijesti. Toga tužnog 13. listopada ubijena je i starica Ana Nikšić (87) na Brdu Nikšić, a tijekom sljedeća tri dana Ivan Orešković (95), Marija Orešković (90), Kate Ćaćić (78), Marica Štimac (58) i Ivan Štimac (61). U smiraj dana, 14. listopada 1991. odvedeni su iz svoga dvorišta Ana Vojvodić (58) i Mile Vojvodić (53), a njihovi su posmrtni ostatci pronađeni u jami Golubnjača II godine 2004.
U zaseoku Gaj ubijena je i Matija Orešković (79) i još se vodi nestalom. U listopadu 1991. godine, zbog sumnje da surađuju s hrvatskom stranom „martićevci“ su zatvorili peteročlanu obitelj Rakić, mučili ih i ubili. Sjetimo se njihovih imena: Mane Rakić (58), Luja Rakić (48), Radmila Rakić (28), Milovan Rakić (29) i Dragan Rakić (23). Svi se vode nestalima. Mještani Ličkog Osika Mile Zalović (40) i Martin Pavletić (49) ubijeni su 1991. nakon odlaska u okupirani dio naselja. Mile Zalović se i danas vodi nestalim, a posmrtni ostatci Martina Pavletića, koji je pošao po svoj redoviti lijek u Ambulantu, pronađeni su u jami Golubnjača II. Nikola Klobučar (24) iz Mušaluka također je otišao na okupirani dio Ličkog Osika 1991.
godine s povratnim informacijama za razmjenu zatvorenih Hrvata u Domu kulture. Posmrtni ostatci su pronađeni u Golubnjači II. Ana Marković (64) je ubijena u vlastitom stanu u okupiranom dijelu Ličkog Osika. Godinu dana kasnije, 19. listopada 1992. mučen je i ubijen u vlastitoj kući, u zaseoku Vukava jedini preostali Hrvat, Petar Nikšić (44). Pokopali su ga pripadnici UNPROFOR-a. Danas, 16 godina poslije ovih tragičnih zbivanja i strašnih zločina, rane su još uvijek svježe i bole. 16 žrtava se od ukupno 40 vodi nestalima. Zločinci su na slobodi. Možda ih ne stiže ruka pravde zbog prezauzetosti institucija hrvatske države optužnicama i prikupljanjem dokaza protiv hrvatskih generala, zapovjednika i vojnika? Ali ostaje bar mala utjeha – stići će ih njihova nedjela.
Rekli su ovih dana naši političari „da nam drugi ne će pisati povijest“. Ako im to svojim radom dopuštaju hrvatske državne institucije, tko će ih i čime spriječiti? Istina jest u nama, u narodu, ali što će biti kad utihnu svjedoci? Hoće li zemlja progovoriti ili će pjesma „Hrvatskim mučenicima“, davno napisana perom Tina Ujevića, ponovno postati hrvatska stvarnost? Evo njezinih stihova:
O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!
A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.
Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?
Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!»
Ivan Vukić
www.hdpz.htnet