"Brutalnom agresijom okupirana RSK"

Politički život terorističke RSK bio je obilježen natjecanjem u velikosrpstvu, pod velikim utjecajem Beograda, posebice Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Od početka se pokušavalo, prilično neuspješno, dokazati demokratski legalitet političkog života, koji je u stvarnosti bio obilježen terorističkom logikom i militantnom retorikom »govora mržnje«.

Ta se istina pokušavala krinkati ovako: »Svečano izjavljujem da ću dužnost poslanika savjesno obavljati i pridržavati se Ustava, zakona, Statuta Krajine, da ću čuvati ravnopravnost naroda i narodnosti i da ću se zala¬gati za svestrani napredak SFRJ i SAO Krajine«.

To je tekst »svečane izjave« članova skupštine »srpske autonomne oblasti krajine«, objavljen u Glasniku Krajine (»službeni list srpske autonomne oblasti Krajina i opština: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Korenica i Obrovac«), godina prva, »Knin, juli 1991. broj 7«. Izjava je sastavni dio »Poslovnika Skupštine Srpske Autonomne Oblasti Krajina«, iz kojega doznajemo da se skupština konstituira »poslije završenih opštih izbora«. Misli li se na prve višestranačke izbore obavljene u SRH ili na neke druge, uvezene miting »izbore« i njihove rezultate?

Poprilična gužva na listi za predsjednika RSK

RSK je, naime, organizirala prve višestranačke izbore 12. prosinca 1993., za koje i srpski »istoričari« tvrde da »nisu bili demokratski jer su bili diri govani iz Beograda. IzboriNakon drugoga kruga izbora, Babić je pobijedio Martića. Međutim, izborna komisija »poništila je rezultate i zakazala novi izborni krug, u kojem je poslije silne medijske propagande RTS Izborna komisija izvijestila da je pobijedio Milan Martić, koji je preuzeo funkciju od dotadašnjeg predsjednika Gorana Hadžića«. To je otprilike slika demokratičnosti velikosrpske tvorevine RSK.Izabrana su 84 poslanika u Skupštinu RSK« (Mile S. Dakić, »Krajina kroz vijekove, u prognaništvu«, 2002.). Na čelu te terorističke Skupštine bio je Ranko Ležajić.

Na listi za izbor predsjednika RSK bila je pak poprilična gužva. Predsjednikom terorističke RSK željeli su postati »Milan Babić (SDS Krajine), Milan Martić, Jovan Opačić, Dragan Vignjević (nezavisni kandidati), Goran Hadžić (SDS Slavonije, Baranje i zapadnog Srema), Rade Leskovac (Srpska radikalna stranka Krajine) i Ranko Bakić (Socijal-demokratska stranka Krajine)«.

Nakon drugoga kruga izbora, Babić je pobijedio Martića. Međutim, izborna komisija »poništila je rezultate i zakazala novi izborni krug, u kojem je poslije silne medijske propagande RTS Izborna komisija izvijestila da je pobijedio Milan Martić, koji je preuzeo funkciju od dotadašnjeg predsjednika Gorana Hadžića«. To je otprilike slika demokratičnosti velikosrpske tvorevine RSK.

Nemoguće je ne primijetiti da je usred Beograda 26. veljače 2005., deset godina nakon »Bljeska« i »Oluje«, koji su u međuvremenu temeljito krimi nalizirani kao i Hrvatska u cjelini, održana »prva izvanredna sjednica Skupštine Republike Srpske Krajine« pod predsjedanjem istog onog Ranka Ležajića. Ona je izabrala novu »vladu RSK u izgnanstvu«, na čelu s Miloradom Buhom i šest ministara.

Vlada je od »obnoviteljske sjednice« skupštine RSK dobila mandat da »uz posredovanje EU i UN-a nastavi politički dijalog s vlastima u Zagrebu, s ciljem rješavanja pitanja Srba u Hr-vatskoj«. Od onih osamdeset i četiri »poslanika« iz godine 1993., u Beogradu se 2005. pojavilo četrdesetak, a prije se nisu sastali zato što im »vlada u Beogradu to nije ranije dopuštala«.

»Srpski novi poredak« na Balkanu

Ovdje nam prostor ne dopušta posebice se baviti pitanjem zašto je »vlada u Beogradu« baš sada dopustila velikosrbovanje »nebeskoj Srbiji« iz Hrvatske i je li se RezolucijaPolazi se opet od »tisućljetne prisutnosti Srba« u Hrvatskoj, koja ne bi postala državom »da nije bilo Srba«. Naravno, neizostavan je i argument NDH. RSK je imala »sve atribute suvremene države«. Hrvatska je »brutalnom agresijom okupirala RSK«. »Srpsko nacionalno pitanje može (se) ostvariti samo prekidom takve okupacije«.»vlada u Beogradu« odrekla Garašanina, četništva, Memoranduma, srpske države u Hrvatskoj i »srpskog novog poretka« na Balkanu, čiji nastanak, kulminaciju i poraz izvanredno opisuje Milorad Tomanić u knjizi »Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj« (Medijska knjižara Krug, Beograd, 2001.).

Možda je dovoljno tek naznačiti da je skupština RSK ovaj put nije usvojila deklaraciju nego rezoluciju. U tom dokumentu sažet je kontinuitet velikosrpske politike u Hrvatskoj, a ključne se teze poklapaju s haaškim optužnicama protiv hrvatskih generala. Polazi se opet od »tisućljetne prisutnosti Srba« u Hrvatskoj, koja ne bi postala državom »da nije bilo Srba«. Naravno, neizostavan je i argument NDH. RSK je imala »sve atribute suvremene države«. Hrvatska je »brutalnom agresijom okupirala RSK«. »Srpsko nacionalno pitanje može (se) ostvariti samo prekidom takve okupacije«.

Posebno je zabrinjavajuća podvala o etničkom čišćenju: »Smatramo da Hrvatska ne smije i ne može postati sastavni dio europskih integracija, a da pritom bude stvorena etničkim čišćenjem nad srpskim narodom. Srbi nikad, pa ni danas ne traže ono što im ne pripada, već samo pravo na samoopredjeljenje, pravo koje imaju svi narodi Europe i svijeta«.

Imenovani »sudije vrhovnog suda RSK«

Poruke su više nego jasne. Takvo je stanje danas u terorističkom krilu vodstva RSK. Ono nije nastalo samo od sebe; brojne su publikacije u kojima se »teorijski«, »istorijski« i praktično od 1995. do danas oživljava ono što simbolizira RSK.

O radu terorističke skupštine RSK postoje brojni sačuvani zapisnici i drugi dokumenti. Zahvaljujući njima danas znamo, na primjer, tko je ulazio u pravosudni sustav s obzirom na to da je predsjednik skupštine potpisivao imenovanja. »Skupština Republike Srpske Krajine na Drugoj sednci Prvog redovnog zasedanja, održanoj 21. marta 1992. godine« izabrala je Miloša Vojnovića za v.d. predsjednika vrhovnog suda, a Slavoljuba Sremca, Slobodana Kovačevića, Vlajka Komlenca i Dragoljuba Miloševića za suce vrhovnog suda, piše u »Odluci Broj: 01-2-8/5-92. Knin, 21. mart 1992.« s potpisom Mile Paspalja.

Potpisao je i »Odluku o izboru sudija opštinskih sudova za prekršaje Broj: 01-2-39/4-92., Knin, 28. 09. 1992.« »Skupština Republike Srpska Krajina na sednici održanoj 28. septembra 1992. godine« izabrala je Jelenu Sužnjević za predsjednicu suda za prekršaje u Vrginmostu, Đorđa Vukića za »sudiju« za prekršaje u Kostajnici, te Ankicu Mikić u Vukovaru i Nevenku Mikić u Plaškom.

 Paspalj je istoga dana potpisao i »Odluku o izboru predsednika i sudije vrhovnog suda RSK«, u kojoj je Miloš Vojnović promaknut za predsjednika vrhovnog suda RSK, a Petar Mrkšić je postao »sudija« istoga suda. Godine 1994. sucem vrhovnog suda RSK postao je Dimitrije Radmilović, »Odlukom Broj: 01-02-02-12 / 1-94., Knin, 1.07.1994. godine«, potpisanu od predsjednika skupštine Branka Vojnice.

Sam se predložio za vrhovnog suca

Postoji cijeli Radmilovićev predmet pod naslovom »Prijedlog o potrebi izbora sudije Vrhovnog suda RSK«. U njemu je jasno da je iza njega stala i vlada Đorđa IzborPostoji cijeli Radmilovićev predmet pod naslovom »Prijedlog o potrebi izbora sudije Vrhovnog suda RSK«. U njemu je jasno da je iza njega stala i vlada Đorđa Bjegovića još 1993. Podupro ga je i vrhovni sud (Vukovar), a najkomičnije je u cijelome predmetu da se Dimitrije Radmilović sam predložio za suca vrhovnog suda tako da je tom sudu jednostavno iz Beograda »doneo« svoje papire.Bjegovića još 1993. Podupro ga je i vrhovni sud (Vukovar), a najkomičnije je u cijelome predmetu da se Dimitrije Radmilović sam predložio za suca vrhovnog suda tako da je tom sudu jednostavno iz Beograda »doneo« svoje papire.

»Njegova prijava, sa priloženom dokumentacijom, je razmatrana na 22. opštoj sednici Vrhovnog suda održanoj 26.11.1993. godine. Tom prilikom je konstatovano da Vrhovni sud ima potrebe za izbor sudije, te da Radmilović Dimitrije ispunjava uslove«, potpisao je šef vrhovnog suda Vojnović.

Iz priloga je razvidno da je Radmilović upisan u knjigu državljana u Vočinu, selo Macute, rođen 6. studenoga 1931., državljanin SR Hrvatske, SFRJ, otac mu Lazo, majka Draginja, u braku s Brankom Borčanin, pravosudni ispit položio u Zagrebu 1969., a diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu godine 1967. Radio u Osijeku kao sudac. Pobjegao početkom agresije u Beograd.

U njegovoj molbi sudu piše: »Kako mi je želja da se vratim u Krajinu i dalje nastavim da živim sa svojim narodom, to molim Naslov da mi omogući povratak time da me izabere za sudiju Vrhovnog suda i na taj način mi omogući daljnje življenje u Krajini. Ujedno molim da mi se po mogućnosti u razumnom roku obezbedi stan za stanovanje jer za sada nemam rešenje gde ću stanovati po dolasku u Vukovar«. Kao takav: »Ispunjava uslove... za sudiju Vrhovnog suda«, piše u obrazloženju odluke.

Nenad Piskač
Vjesnik

Napomena: Vjesnik je u razdoblju od 14. ožujka 2005. do 24. travnja 2005. objavio podlistak u trideset i pet nastavaka pod egidom „Velikosrpska tvorevina na hrvatskom tlu: „Izvorni dokumenti o djelovanju 'Republike srpske Krajine'" autora Nenada Piskača. Objavljujemo ga u cijelosti bez ikakvih dopuna s uredničkom opremom Vjesnika. (ur.)