Zaboravljene hrvatske žrtve: Lovas

Jauci i molitve iz mračnoga podruma

Svjetska je javnost početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bila u velikoj zabludi ako je na vijest da su okupacijske vojne vlasti naredile svim pripadnicima određenoga naroda obvezno nošenje vrpca oko rukava kao znak prepoznavanja, pomislila kako je, najvjerojatnije, riječ o Židovima u Europi pod nacističkim režimima tijekom Drugog svjetskog rata! Nažalost, to nije bila ta prošlost, nego tih godina stvarnost, gotovo nevjerojatna ali istinita i surova, i to u zemlji Hrvatskoj. U Europu su takvu uredbu nakon više od pola stoljeća ponovno uveli okupatori, u ovome slučaju pripadnici JNA, četnici iz Srbije i Crne Gore i domaći Srbi, i to u Lovasu, srijemskome selu u istočnome dijelu Hrvatske. Uredba se odnosila se na sve Hrvate koji su se nakon višednevnog topničkog granatiranja i ulaska tenkova, jugovojske i srpskih paravojnih postrojba 10. listopada 1991. zatekli u mjestu.

  Antun Pavošević živi danas u Lovasu sam i svaki dan posjećuje grob majke Slavice, kćerke Marijane i supruge Jozefine

Lov na ljude s vrpcom oko ruke

Ponovno zajedno u zemlji hrvatskoj

Skrivanje u podrumu nije, nažalost, pomoglo ni supruzi Antuna Pavoševića 42-godišnjoj Jozefini, njihovoj 18-godišnjoj kćeri Marijani i njegovoj 59-godišnjoj majci Slavici u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića. Iako su Srbima bile od koristi kao besplatna radna snaga jer su svakoga dana išle na prinudan rad obavljajući različite poslove za tadašnje vlasti, »kocka je bila bačena«. Prema kazivanju Adama Palijana, koji je 18. listopada 1991. popravljao puknutu vodovodnu cijev na drugoj strani ulice nedaleko od kuće Pavoševićevih, trojica naoružanih muškaraca zaustavili su se ispred njihovih dvorišnih vrata. Nakon kratkoga dogovora dvojica su ušla unutra a treći je ostao, očito, čuvati stražu. Nakon nekog vremena odjeknula je eksplozija, Palijan je čuo i jauke koji su dopirali na ulicu, ali mu je uznemirenom i pomalo uspaničenom stražar mahanjem ruke naredio da se ne približava. Uslijedili su potom pucnji iz strojnice i sve je utihnulo, a naoružane su mu spodobe naredile da se makne, iako nije završio započeti popravak.

Antun Pavošević je vijest o ubojstvu majke, žene i kćeri dobio u Malinskoj na otoku Krku, kamo se kao prognanik sklonio s nekoliko ostalih branitelja sela. Sjeća se kako su imali tek nekoliko »kalašnjikova«, pa su se pred nadmoćnom jugovojskom morali povući jer nisu imali baš nikakvih izgleda. Teško je opisati izraz njegova lica dok priča, pomalo odsutna pogleda, kako je kći Marijana, najvjerojatnije, preminula posljednja. Nakon odlaska zločinaca još uvijek je bila živa te je pokušala otvoriti teška podrumska vrata, što zbog gubitka krvi nije uspjela. Na takav zaključak upućuje truplo pronađeno na drvenim podrumskim stubama. Sirotica je jednostavno iskrvarila. Antun je uvjeren da su u posljednjim trenucima sve tri molile jer su to redovito za života činile i u puno bezazlenijim poteškoćama. Kasnije je čuo da se jedan domaći Srbin prezimena Novaković po selu hvalio kako je prije ubojstva silovao Marijanu. Sve tri su bile pokopane u zajedničku masovnu grobnicu u lovaskome groblju, gdje je 68 osoba, kao nekada u crkvi, na »kirbaju«, njivi, roditeljskome sastanku ili šokačkome kolu, ponovno bilo zajedno. U zemlji koja je bila njihova, koju su voljeli i u kojoj počivaju kosti njihovih predaka - u svojoj zemlji hrvatskoj!

»Čišćenje« minskoga polja

  Taj stravični događaj tek je mali dio velikog zločinačkog mozaika čija je »kruna« bilo tjeranje 51 lovaskog Hrvata na »čišćenje« minskog polja. Nakon cjelodnevnog mučenja i maltretiranja 18. listopada 1991. jugovojnici i »Beli orlovi«, predvođeni dvojicom domaćih Srba, Milanom Rendulićem i Ilijom Kresojevićem, dotjerali su kolonu do polja na izlasku iz sela. Prije toga su profesionalno vojnički postavili mine, tako da se aktiviranjem jedne aktivira cijeli red. Pod prijetnjom oružja Hrvati su nogama morali »kositi« djetelinu i tako ih je smrtno stradalo dvadeset i jedan. Broj bi zasigurno bio i veći da egzekuciju nije zaustavio jugooficir imenom Rašo. Sveukupno osamdeset i četvero mještana Lovasa ubijeno je i poginulo, što je gotovo deset postotaka.

Za zločine je optuženo s već spomenutima Rendulićem i Kresojevićem ukupno osamnaest osoba: Ljuban Devetak, Đuro Prodanović, Milan Devčić, Dušan Grković, Milenko Rudić, Ilija Vorkapić, Milorad Vorkapić, Milan Vorkapić, Željko Krnjaić, Slobodan Zoraja, Željko Brajković, Obrad Tepavac, Radovan Tepavac, Zoran Tepavac, Milan Tepavac i Milan Radojčić. Po riječima Antuna Pavoševića, nekima od njih obnovljene su kuće u Lovasu, zbog čega bi, dok prolazi pored njih, kako kaže, najradije »iskočio iz kože«.

Tomislav Vuković
Glas Koncila