Jauci i molitve iz mračnoga podruma

Svjetska je javnost početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bila u velikoj zabludi ako je na vijest da su okupacijske vojne vlasti naredile svim pripadnicima određenoga naroda obvezno nošenje vrpca oko rukava kao znak prepoznavanja, pomislila kako je, najvjerojatnije, riječ o Židovima u Europi pod nacističkim režimima tijekom Drugog svjetskog rata! Nažalost, to nije bila ta prošlost, nego tih godina stvarnost, gotovo nevjerojatna ali istinita i surova, i to u zemlji Hrvatskoj. U Europu su takvu uredbu nakon više od pola stoljeća ponovno uveli okupatori, u ovome slučaju pripadnici JNA, četnici iz Srbije i Crne Gore i domaći Srbi, i to u Lovasu, srijemskome selu u istočnome dijelu Hrvatske. Uredba se odnosila se na sve Hrvate koji su se nakon višednevnog topničkog granatiranja i ulaska tenkova, jugovojske i srpskih paravojnih postrojba 10. listopada 1991. zatekli u mjestu.

 

zaboravljeni
 zaboravljeni zaboravljeni  zaboravljeni

 

  Antun Pavošević živi danas u Lovasu sam i svaki dan posjećuje grob majke Slavice, kćerke Marijane i supruge Jozefine

Lov na ljude s vrpcom oko ruke

Potrebno je istaknuti da je tijekom njihova upada u selo u akciji »čišćenja« odmah pobijeno dvadeset mještana, među kojima su bili: Milan Latas (85 god.), supružnici Danijel Badanjak (65) i Cecilija Badanjak (63), supružnici Antun Jovanović (57) i Anka Jovanović (63), Josip Kraljević (64), Stjepan Mađarević (66), Dragutin Peić (64), Živko Antolović (66) i dr. Završetkom vojnih akcija i okupacijom sela, koje je u međuvremenu »prekršteno« u Dušanovac, započela su samovoljna ubojstva iz obijesti: kako se i kada se kojem četniku prohtjelo u dogovoru je s domaćim Srbima išao u lov na ljude - Hrvate s bijelom vrpcom oko ruke. Ubijali su ih metkom, bombom, nožem ili su ih naprosto tukli do smrti gdje su ih zatekli: u dvorištu, na ulici, u podrumu, u kuhinji, u garaži, čak i u grobljanskoj kapelici. Uopće im nije bila važna dob ili spol, ubijali su cijele obitelji: djeca su gledala izmasakrirane roditelje, žene muževe u lokvama krvi, roditelji beživotna tijela djece; trupla su bacana u zajedničku grobnicu, u bunar, na tavan... Tako je 15. listopada 1991. ubijen Rudolf Jonak (54 god.), samo dan kasnije supružnici Marin (63) i Katarina Balić (55) a 18. listopada odvedeni su u kapelicu na groblju: Alojz Krizmanić (29), Đuka Luketić (30), Petar Luketić (61) i Stipo Dolački (32) i tamo pogubljeni. Strah za vlastiti život, odvođenje na prinudni rad, skrivanje po noći u podrumima svojih kuća, uhićivanja, ispitivanja i mučenja, odlazak kod susjeda zbog varljivog osjećaja sigurnosti, silovanja i sl. bili su svakidašnjica za Hrvate cijelo vrijeme trajanja »novostvorene srpske države Republike Srpske Krajine«. To pokazuje i ubojstvo Pavice Kovačević (41) i Elvire Kovačević (20), koje su ubijene 1993. godine u podrumu svoje obiteljske kuće u Ulici Vladimira Nazora.

Ponovno zajedno u zemlji hrvatskoj

kartaSkrivanje u podrumu nije, nažalost, pomoglo ni supruzi Antuna Pavoševića 42-godišnjoj Jozefini, njihovoj 18-godišnjoj kćeri Marijani i njegovoj 59-godišnjoj majci Slavici u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića. Iako su Srbima bile od koristi kao besplatna radna snaga jer su svakoga dana išle na prinudan rad obavljajući različite poslove za tadašnje vlasti, »kocka je bila bačena«. Prema kazivanju Adama Palijana, koji je 18. listopada 1991. popravljao puknutu vodovodnu cijev na drugoj strani ulice nedaleko od kuće Pavoševićevih, trojica naoružanih muškaraca zaustavili su se ispred njihovih dvorišnih vrata. Nakon kratkoga dogovora dvojica su ušla unutra a treći je ostao, očito, čuvati stražu. Nakon nekog vremena odjeknula je eksplozija, Palijan je čuo i jauke koji su dopirali na ulicu, ali mu je uznemirenom i pomalo uspaničenom stražar mahanjem ruke naredio da se ne približava. Uslijedili su potom pucnji iz strojnice i sve je utihnulo, a naoružane su mu spodobe naredile da se makne, iako nije završio započeti popravak.

zaboravljeniAntun Pavošević je vijest o ubojstvu majke, žene i kćeri dobio u Malinskoj na otoku Krku, kamo se kao prognanik sklonio s nekoliko ostalih branitelja sela. Sjeća se kako su imali tek nekoliko »kalašnjikova«, pa su se pred nadmoćnom jugovojskom morali povući jer nisu imali baš nikakvih izgleda. Teško je opisati izraz njegova lica dok priča, pomalo odsutna pogleda, kako je kći Marijana, najvjerojatnije, preminula posljednja. Nakon odlaska zločinaca još uvijek je bila živa te je pokušala otvoriti teška podrumska vrata, što zbog gubitka krvi nije uspjela. Na takav zaključak upućuje truplo pronađeno na drvenim podrumskim stubama. Sirotica je jednostavno iskrvarila. Antun je uvjeren da su u posljednjim trenucima sve tri molile jer su to redovito za života činile i u puno bezazlenijim poteškoćama. Kasnije je čuo da se jedan domaći Srbin prezimena Novaković po selu hvalio kako je prije ubojstva silovao Marijanu. Sve tri su bile pokopane u zajedničku masovnu grobnicu u lovaskome groblju, gdje je 68 osoba, kao nekada u crkvi, na »kirbaju«, njivi, roditeljskome sastanku ili šokačkome kolu, ponovno bilo zajedno. U zemlji koja je bila njihova, koju su voljeli i u kojoj počivaju kosti njihovih predaka - u svojoj zemlji hrvatskoj!

»Čišćenje« minskoga polja

  Taj stravični događaj tek je mali dio velikog zločinačkog mozaika čija je »kruna« bilo tjeranje 51 lovaskog Hrvata na »čišćenje« minskog polja. Nakon cjelodnevnog mučenja i maltretiranja 18. listopada 1991. jugovojnici i »Beli orlovi«, predvođeni dvojicom domaćih Srba, Milanom Rendulićem i Ilijom Kresojevićem, dotjerali su kolonu do polja na izlasku iz sela. Prije toga su profesionalno vojnički postavili mine, tako da se aktiviranjem jedne aktivira cijeli red. Pod prijetnjom oružja Hrvati su nogama morali »kositi« djetelinu i tako ih je smrtno stradalo dvadeset i jedan. Broj bi zasigurno bio i veći da egzekuciju nije zaustavio jugooficir imenom Rašo. Sveukupno osamdeset i četvero mještana Lovasa ubijeno je i poginulo, što je gotovo deset postotaka.

 »Ustaško uporište« dr. Stanimirovića! 

U neformalnim razgovorima velik dio mještana Lovasa i danas, petnaest godina nakon stravičnoga srpskog zločina, ima potpuno drukčiju »priču« od one »službene« o dr. Vojislavu Stanimiroviću, nekadašnjem ministru u tzv. Vladi Republike Srpske Krajine, sadašnjem predsjedniku Samostalne demokratske srpske stranke, koalicijskom partneru trenutno vladajuće stranke i sadašnjem saborskom zastupniku, kao i njegovoj ulozi u zbivanjima u Lovasu. On je sudskom odlukom oslobođen optužbe da je bio povezan sa slanjem tamošnjih Hrvata u minsko polje, premda je dan ranije, prema svjedočenju nekoliko mještana, bio viđen u mjestu u vojničkoj odori s oružjem. Uz to neki Lovašani spominju da je dr. Vojislav Stanimirović u to doba viđen s vojnicima JNA i četnicima i u vukovarskoj bolnici prije odvođenja ranjenika na Ovčaru, također u vojničkoj odori. O tome je svojedobno svjedočila i bolničarka, redovnica sestara sv. Križa s. Ida Ana Zdravčević, koja i danas radi u vukovarskoj bolnici. Zbog toga je, svjedoči ona, jednom bila verbalno napadnuta od supruge dr. Stanimirovića prigodom njihova slučajnog susreta u Vukovaru, ali ona i danas ostaje pri svojemu iskazu jer joj je tada dr. Stanimirović, prisjeća se tih trenutaka u podrumu bolnice, pomalo iznenađen i zbunjen zbog njezine nazočnosti, pružio čak i ruku. No, o Stanimirovićevoj liječničkoj etici i političkom uvjerenju najmjerodavnije su ipak njegove riječi: »Tog 18. studenoga 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar...« («Vojska Krajine«, br. 7-8, 1993, str. 43). Bez obzira na to što su Hrvati Lovasa, Vukovara, Baranje i velikog dijela Slavonije zbog tih činjenica ogorčeni i poniženi, dr. Stanimirović nema razloga za zabrinutost. U Hrvatskoj će uvijek biti političkih stranaka i političara kojima će vladanje (tj. političko koaliranje pod svaku cijenu) biti iznad svakog obzira, morala i srama. Toga je svjestan i, slomljene i ranjene duše, Antun Pavošević koji svakoga dana na lovaskome mjesnom groblju suznim očima promatra i miluje njemu tri najdraža ženska lika.

Za zločine je optuženo s već spomenutima Rendulićem i Kresojevićem ukupno osamnaest osoba: Ljuban Devetak, Đuro Prodanović, Milan Devčić, Dušan Grković, Milenko Rudić, Ilija Vorkapić, Milorad Vorkapić, Milan Vorkapić, Željko Krnjaić, Slobodan Zoraja, Željko Brajković, Obrad Tepavac, Radovan Tepavac, Zoran Tepavac, Milan Tepavac i Milan Radojčić. Po riječima Antuna Pavoševića, nekima od njih obnovljene su kuće u Lovasu, zbog čega bi, dok prolazi pored njih, kako kaže, najradije »iskočio iz kože«.

Tomislav Vuković
Glas Koncila

 


Pet, 6-12-2019, 12:30:08

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.