Zaboravljene hrvatske žrtve: Karanac, Beli Manastir

Zaboravljene hrvatske žrtve (3): Karanac, Beli Manastir

Ulaz u Karanac - hrvatska bol i sramota!

Na napuštenoj farmi Sudaraš nedaleko od Belog Manastira domaći su Srbi 17. listopada 1991. ubili 50-godišnjeg oca Vinka Čička i njegova tri sina: 27-godišnjeg Ivana, 25-godišnjeg Antu i 23-godišnjeg Matu. Prije toga su ih toliko mučili i unakazili da su članovima obitelji zabranili otvoriti ljesove. Pitanje jesu li HHO ili koja slična nevladina udruga pokazale barem znatiželju za tragediju obitelji Čičak, ili, možda, voditelj koje televizijske emisije (uz jednu jedinu časnu iznimku), ili redatelj filmova o zločinima u Domovinskome ratu - zvuči danas u Hrvatskoj, nažalost, prilično smiješno!

Puno je tekstova u posljednjem desetljeću napisano o teškom i krvavom putu hrvatskoga naroda do toliko željene slobode i sanjane vlastite države. Koliko god apsurdno zvučalo, što je svojevrsni fenomen čak i u svjetskim razmjerima, u njima već dosta dugo prevladavaju sadržaji koji ne bude ponos nego sramotu, ne ističu svijetle nego isključivo mračne primjere, ne vrednuju novu stvarnost nego žale za prošlim vremenima, obezvređuju branitelje a ne diraju agresora, prešućuju vlastite žrtve a veličaju tuđe... itd.

Suze baranjske tambure

I pomalo neobično pitanje: Kako u tom patološko-mazohističkom ozračju koje prevladava u Hrvatskoj, zasvirati na bisernici, onako tiho i polagano, iz duše, »pizzicato«, notu po notu, melankolični stih: »Teci rijeko Dravo, Dunav silni teci i istinu svijetu o Baranji reci«? Teško, danas gotovo nemoguće, jer riječ je o prilično različitim odnosima prema stvarnosti i ljudskoj patnji, s jedne strane političko-medijskih moćnika a s druge strane tamburice. Naime, kako će istinu o Baranji saznati svijet ako ona ne može doprijeti ni do hrvatske javnosti? Usputno, pjesnički rečeno, tambura ima dušu, mekanu i ranjivu, pa je tako i u Domovinskome ratu baranjska tambura zaplakala bezbroj puta. Njezine note pretočene u suze padale su 17. listopada 1991. i na ulazu u Karanac, selo smješteno na južnim padinama Banske kose, četiri kilometra udaljeno od općinskog sjedišta Kneževih Vinograda na cesti prema Belom Manastiru. A kako i ne bi kad je trogodišnji Marin Čičak stalno plakao za tatom Ivanom, koji je tek došao iz Belog Manastira nakon noćne smjene u Šećerani. Njega su s djedom Vinkom i stričevima Antom i Matom odveli njemu nepoznati naoružani ljudi koji su upali u kuću vičući: »Predajte oružje, majku vam ustašku!«

Stara i pomalo već raštimana tambura plakala je jer je znala strašnu istinu o muškim članovima obitelji Čičak: 50-godišnjem ocu Vinku i njegovim sinovima, 27-godišnjem Ivanu, 25-godišnjem Anti i 23-godišnjem Mati, za razliku od ostalih koji su se nadali njihovu povratku. Dok se nad obiteljskom kućom Čičak nadvio pritajeni strah, koji stvara nepodnošljivu bol jer razdire utrobu i prodire do kostiju, baka Anđa molila je krunicu a Jadranka, supruga njezina najstarijeg sina Ivana, bezuspješno je pokušavala umiriti sina Marina.

Ivan Čičak	Ante Čičak	Mato Čičak

Četnički »dobro obavljen posao«

Tako je naglo i brutalno prekinut život skromne hrvatske obitelji u Baranji, čiji su se rodočelnici već daleke 1958. iz Bosne doselili na plodnu ravnicu. Vinko, rođen 1941. u Kupresu, zaposlio se u »Belju«, a godinu dana mlađa Anđa, rođena u Garevcu kod Modriče, radila je sezonske poslove na njivama. Oženili su se g. 1961. u župnoj crkvi u Kneževim Vinogradima i puni planova započeli zajednički život u baraci u pustari Karanac. Malo-pomalo štedjeli su i na ulazu u Karanac kupili kućicu, redovito išli na mise u seosku crkvu sv. Donata, radovali se rođenju i krštenju prvog, pa drugog i trećeg sina, ženidbi najstarijeg Ivana s Jadrankom a potom i srednjeg Ante s Anitom. Kada je Ivan dobio sina Marina a potom i Ante kćer Kseniju, njihova je radost bila razumljiva i beskrajna. Danas se, nažalost, prva kuća s desne strane na ulazu u Karanac bez patetike i pretjeranosti mora nazvati kućom hrvatske boli jer je baranjskim Srbima obitelj Čičak smetala samo zato što je bila hrvatska.

A njihov sumještanin, tada 35-godišnji Slobodan Strigić, zvani Slobo, nakon »dobro obavljenog posla« zajedno se s 41-godišnjacima - Brankom Hrnjakom iz Jagodnjaka i Zoranom Vukšićem Žućom iz Belog Manastira te 32-godišnjim Zoranom Mađarcem iz Vukovara - zadovoljno se opuštao ispijajući čaše. Dobili su čak i pohvale od Radovana Radovanovića, zamjenika tzv. srpskog Štaba teritorijalne obrane Karanac i jednoga od glavnih četnika u Belom Manastiru Boška Đurkovića koji je, kako svjedoče Hrvati u Karancu, jednom prigodom izjavio da ga »ni četrdeset hrvatskih glava ne može zadovoljiti jer je to premalen broj«. U morbidnu se četničku matematiku uklopilo i dvanaest nevino ubijenih Hrvata iz Karanca, od kojih je Marica Antić pod okriljem noći ubijena na pragu vlastite kuće. Čičkove su najprije odveli u policijsku postaju u Beli Manastir a potom već istoga dana na unaprijed pripremljeno stratište, udaljeno od javnosti i zaštićeno od pogleda nepotrebnih svjedoka. Zato se, dakako, može samo predmnijevati koje su bile posljednje riječi, osjećaji i misli oca Vinka i njegove tri uzdanice.

Đurkovićev zagonetni broj 40

Odgovor na pitanje zašto je Đurković spominjao brojku baš od četrdeset Hrvata, nalazio se u popisu hrvatskih kuća koje su načinile tzv. krajinske vlasti, po kojemu ih se u Karancu toliko trebalo »osloboditi« za srpske izbjeglice. Kad se sutradan muški članovi nisu vratili doma, Jadranka Čičak odvažila se otići u belomanastirsku policiju. Na njezin upit što je s njezinim mužem i ostalom trojicom, dobila je ciničan odgovor kako oni uopće nisu bili u postaji. Njezina sumnja i tvrdnja da su ih spomenuta dvojica »krajinskih« milicajaca i dvojica vojnika odveli pod izlikom da u postaji moraju dati nekakvu izjavu, o čemu, istaknula je, postoje i svjedoci, odbačena je s podsmijehom. No, upornost preživjelih članova obitelji Čičak ipak je urodila »plodom«: 27. studenoga 1991, dakle nakon četrdeset dana, otac Vinko i njegovi sinovi Ivan, Ante i Mato vraćeni su doma. Vraćeni su njihovoj baranjskoj zemlji koju su toliko voljeli, jer je baki Anđi i njezinim dvjema snahama naređeno da ih na brzinu odmah pokopaju. Već sutradan kuća je na ulazu u Karanac bila prazna, njezini su je ukućani hitno i bezuvjetno morali napustiti i uputiti se u neizvjesnost prema susjednoj Mađarskoj.

Nakon devetomjesečnog boravka u gradiću Siklosu, Anđa se sa snahama i unucima vratila u Hrvatsku, u Osijek gdje ih je u jednosobni stančić primila tročlana obitelj. Kasnije su se ipak uspjeli preseliti u garsonijeru u kojoj su dočekali povratak u Baranju. Snaha Jadranka s gorčinom ističe da hrvatske vlasti službeno nisu podnijele čak ni tužbu za počinjen zločin, a istražni je postupak pokrenut tek g. 2000, i to nakon njezine privatne tužbe. Dosada je bila samo jednom pozvana na svjedočenje, i to je sve, zločinci i dalje bezbrižno žive na drugoj strani Dunava. I tako u svih ovih godina križnoga puta, koji još uvijek traje, nitko od hrvatskih političkih moćnika nije posjetio obitelj Čičak i barem ih upitao kako im je, je li im je potrebna pomoć. A pitanje jesu li su HHO ili koja slična nevladina udruga pokazale barem znatiželju za njihovu tragediju, ili, možda, voditelj koje televizijske emisije (uz jednu jedino časnu iznimku), ili redatelj dokumentarnih filmova o zločinima u Domovinskome ratu - zvuči danas u Hrvatskoj, nažalost, prilično smiješno. Zato je ulaz u baranjsko selo Karanac već prilično dugo hrvatska sramota!

Tomislav Vuković
Glas Koncila