Zašto se ne zna za jedanaest Vidakovićevih najbližih?

Nema nikakve dvojbe oko moralne odgovornosti (osude) za zločine u kojima su ubijene cijele obitelji tijekom Domovinskoga rata, prepuštajući sudbenoj vlasti krivično-kazneni dio odgovornosti (presudu) i u tome nikada ne bi smjelo biti nikakvog izuzetka. Posebice je neprihvatljiva zamka nacionalnog kriterija.

Nedosljedna hrvatska javnost

Antun VidakovićMeđutim, u Hrvatskoj nije, nažalost, sve tako jasno i dosljedno, posebice kada je riječ o odnosu utjecajne javnosti (pod tim se podrazumijevaju nositelji političkog, znanstvenog, civilnog i medijskog dijela društva) prema zločinu. Naime, kada bi se npr. danas hrvatske građane upitalo da navedu barem jednu obitelj koja je pobijena tijekom Domovinskoga rata na području nekadašnje tzv. Republike Srpske Krajine: u Baranji, istočnoj Hrvatskoj, okolici Pakraca, zadarskome zaleđu, na Banovini, Kordunu, Lici, ili oko Knina - odgovori bi sigurno u velikoj većini bili niječni. To je izravna posljedica spomenutih, koji oblikuju javno mnijenje. Slijeganje ramenima može se zato, nažalost gotovo sigurno, očekivati i na istovjetno pitanje o nekoj obitelji u najvećoj hrvatskoj rani zvanoj - Vukovar (dakako, ako se izuzmu: rodbina, prijatelji i sumještani žrtava)! U njemu su pobijene cijele hrvatske obitelji, ne samo u užem nego i u širem smislu, njihova sva tri naraštaja, a stravične se brojke kreću čak do šesnaest i osamnaest pobijenih iz samo jedne obitelji. Krajnje je vrijeme da se hrvatski narod ozbiljno zamisli nad poraznom i sramotnom činjenicom da se u javnosti ne zna ni za jednu pobijenu hrvatsku obitelj tijekom Domovinskoga rata, za što su izravno krivi dio sluganske političke elite, brojne licemjerne udruge civilnoga društva s dvostrukim mjerilima, nekoliko zlonamjernih znanstvenika s unaprijed zadanim tezama i beskrupulozni medijski moćnici.

Pa prodavali oni i cvijeće!

Srpski su zločinci nakon osvajanja Vukovara cijeli grad pretvorili u klaonicu hrvatskih i ostalih nesrpskih branitelja i civila. Među mnoštvom žrtava pobili su i jedanaest članova (šire) obitelji preživjelog Antuna Vidakovića: oca Matu, majku Mandu, brata Karla i njegova sina Peru, Perinu zaručnicu Maju, drugog brata Stjepana i njegova sina Antonija, Antonijevu ženu Julu, Juline roditelje Karla i Anku Živković te šogora Milu Magdića.

 

Manda Vidaković
Mate Vidaković
Karlo Vidaković Pero Vidaković

 

Tek četiri sačuvane slike od jedanaest pobijenih članova obitelji Antuna Vidakovića: majka Manda, otac Mate, brat Karlo i nećak Pero.

Danas 52-godišnji Antun Vidaković, rođeni Osječanin, bivši Vukovarac, živi u Vinkovcima i bavi se onim čime se bavio gotovo cijeli život; u prizemlju novosagrađene kuće uz vinkovačko groblje vodi cvjećarnu u čemu mu pomažu dvije kćeri. Sjeća se kako je u Vukovaru svojedobno imao dva kioska, spominjući usputno bez velikih emocija da je jednoga vidio u Bačkoj Palanci, točnije u televizijskom izvješću o posjeti Petra Čobankovića čelnicima tamošnje općine. Zbog naravi posla razgovarao je s velikim brojem Vukovaraca, poznavao ih i dijelio s njima uobičajene svagdašnje brige. Početkom devedesetih prošloga stoljeća sve se, nažalost, korjenito promijenilo jer je dio Antunovih sugrađana u svim onima koji nisu bili Srbi odjednom vidio zaklete neprijatelje, pa prodavali oni i cvijeće. U vukovarskoj četvrti Lužac, gdje je Antun s obitelji živio, od 1300 stanovnika bilo je oko 450 Hrvata, čiji su muškarci odmah stali u obranu vlastitih domova i obitelji od srpskoga agresora. Nakon pada Lušca 2. studenoga 1991. nekoliko se hrvatskih branitelja uspjelo izvući iz okruženja, ali je nad preostalim civilima izvršena teška odmazda. Sveukupno je, prema njegovoj procjeni, sedamdeset Hrvata iz Lušca izgubilo život tijekom opsade i nakon pada Vukovara. Nije zgorega spomenuti da je tamo bio ranjen i zloglasni srpski zločinac Željko Ražnjatović Arkan.

 Škola - svjedok četničkoga masakra 

Nakon što su slomili otpor vukovarskih branitelja, jugovojnici, četnici i pripadnici raznovrsnih srpskih paravojnih postrojba ubijali su uhićene Hrvate gdje su god stigli. Tako su iz podruma kuća izvukli skupinu od dvadeset i tri osobe, među kojima su bili i 16-godišnji Antonio Vidaković, njegova 38-godišnja majka Jula Vidaković i 20-godišnja Maja rođ. Kreko, zaručnica Pere Vidakovića, i strijeljali ih uz današnju Drugu osnovnu školu - Podružnica Lužac. O egzekuciji još uvijek govore nijemi svjedoci: oštećeni školski zid i veliki mramorni križ podignut preko puta škole. Pored njega je sagrađen i privremeni drveni zvonik čije zvono podsjeća na stradanje nevinih, kojih se velika većina odgovornih u Hrvatskoj danas, nažalost, sjeća tek protokolarno jedanput godišnje. Antun Vidaković se s brojnom rodbinom svih žrtava i ostalim preživjelim Vukovarcima ipak nada kako će na tome mjestu uskoro niknuti spomen-kapelica.

Antunov otac Mato, koji je rođen 1918. u Beničancima, teško je ranjen po nogama 20. rujna 1991. od minobacačke granate u kućnome dvorištu. Budući da je vukovarska bolnica tada već bila prepuna ranjenika, smješten je u pothodnik između stare i nove bolnice a potom prebačen u Borovo. Kada je i Borovo 19. studenoga iste godine bilo okupirano, odvezen je u Pokrajinsku bolnicu u Novi Sad. Jedan od preživjelih »novosadskih« ranjenika Vitomir Gavranović svjedočio je kasnije da ih je tamo posjetio i srpski princ Aleksandar Karađorđević, kojega su uvjeravali da se s »ustašama« dobro postupa. Teško je točno doznati kako se postupalo sa starim »ustašom« Matom Vidakovićem, ali on je već krajem istoga mjeseca preminuo od gangrene. Nakon dvanaest godina, pošto mu je tijelo prebačeno u Hrvatsku, Anto je identificirao i pokopao vlastita oca.

Zašto se gazi nacionalna samosvijest?

Majka Manda, rođena g. 1919. u Podravskim Podgajcima kod Donjeg Miholjca, ostala je također u Vukovaru s Karlom i Anom Živković, roditeljima unukove supruge. Zločinci su izvodili iz kuća sve koje su zatekli bez obzira na dob i spol i velik dio njih odmah ubijali. Tako su tijela najbližih susjeda Jože i Ružice Suljade bacili u rupu s vapnom, koja su kasnije pronađena, ali tijela Mande Vidaković i supružnika Živković nisu nikada pronađena, iako su prema nekim videosnimcima i oni najvjerojatnije ubijeni u dvorištu.

Antunov stariji brat Karlo, koji je rođen 1943, poginuo je u obrani grada tijekom najžešćih srpskih napada 16. listopada 1991., istoga dana kada je poginuo i legendarni vukovarski zapovjednik Blago Zadro. Tijelo mu je bilo ukopano u masovnu grobnicu na vukovarskome Novom groblju. Iz nje je nakon rata ekshumiran skupa sa sinom Perom, rođenim 1968., i sinovljevom zaručnicom Majom rođ. Kreko, rođenom 1970. U masovnoj su grobnici među tisuću tijela pronađeni i Antonio Vidaković, rođen 1975., sin drugoga brata Stjepana, te Stjepanova žena Jula Vuković rođ. 1953. Tragični rodbinski niz Antuna Vidakovića završila je smrt šogora Mile Magdića. Jedanaest nasilno istrgnutih i prekinutih života iz samo jedne vukovarske obitelji!

U kontekstu razmišljanja o pobijenim hrvatskim obiteljima nameću se sljedeća pitanja: Zašto Hrvatska ne zna za Vidakovićevih jedanaest najbližih? Zašto se u Hrvatskoj nastoji zaboraviti stotine sličnih Vidakovića? Zbog čega se na primjeru Vukovara gazi nacionalna samosvijest, o čemu jasno govore činjenice na mnogim područjima. Dovoljno je npr. samo spomenuti podatak na koji je nedavno upozorio jedan hrvatski kolumnist: »Žalosno je što je najdojmljiviji film o Vukovaru snimio stranac. Još je žalosnije i sramotnije da ga hrvatsko gledateljstvo gotovo i nije imalo prilike pogledati.« Zašto?

Reintegracija s Arkanovim odličjem

Antun Vidaković danas ne govori puno, prodaje cvijeće i sa suprugom Mirom, starijom kćerkom i sinom, koji su imali sedam, tj. dvije godine kada su izišli iz Vukovara, te drugom kćerkom koja se rodila u progonstvu u Njemačkoj, nosi cvijeće na vukovarske grobove. Cvijet za majku Mandu i Živkovićeve, koji počivaju na nepoznatome mjestu, u molitvi polaže podno kipa Gospe Lurdske, koji se nalazi u dnevnome boravku. Smireno ali s uzdahom govori da je s trojicom braće oružjem branio Hrvatsku, pa ga danas boli što u njoj mirno šeću oni protiv kojih se borio, koji su rušili i palili, koji skrivaju mjesto majčina počivališta. Spominje tako Mirka Ružića, jednog od ondašnjih zapovjednika srpske Teritorijalne obrane, koji se sklonio u Srbiju, ali sad povremeno iz Šida dolazi u Vukovar. Sjeća se i nekog Šekuljice, kojemu je zaboravio ime, a koji je bio u najprije u »krajinskim« vlastima a potom u vukovarskome poglavarstvu u slobodnoj Hrvatskoj. Posebno je spomenuo Dragana Lalića, nekadašnjeg pomoćnika dr. Vojislava Stanimirovića za vrijeme tzv. mirne reintegracije, kojega je zbog »zasluga« osobno odlikovao zločinac Željko Ražnjatović Arkan. Nakon Antunova prosvjeda i upozorenja Lalić je pobjegao u Srbiju. S gorčinom govori da do danas još nitko nije odgovarao ni za jednoga od njegovih jedanaest najdražih. A Jula je ustrijeljena hladnokrvno, iz blizine, metkom iz pištolja nasred čela. Taj detalj nakon ekshumacije Antunu je stalno pred očima! 

Tomislav Vuković
Glas Koncila

Pet, 23-08-2019, 03:53:12

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.