Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Pronaći svoj mir
Kad me noću probudi pucanj, prasak granate, krik ranjenog prijatelja ili sumnjivi zvuk na mrtvoj straži, teško je onda smiriti se i nastaviti dalje mirno spavati... Kada uzmem novine a na naslovnici vrišti naslov "Gotovini 24 godine zatvora", ili "Hrvatska se odrekla Veljka Marića", ili kada vidiš da se svaki dan privode i šikaniraju oni koji su hrabro branili i obranili Hrvatsku, kada vidiš da se pljuje na sve svete vrijednosti za koje se borilo u Domovinskom ratu, kada vidiš svu tu nepravdu oko sebe, kako nastaviti mirno i normalno živjeti?
Kada sam maloljetan, mlad i nadobudan, uzeo pušku u ruke, onako čista srca, nisam mogao ni sanjati što će biti 20 godina kasnije... Ni smrt svih prijatelja, ni moje ranjavanje, ni sve žrtva koje su pale za slobodu Hrvatske nisu me toliko slomile kao sve ovo što se događa danas. Sa skupinom hrabrih i istisnkih branitelja i grupom mladih i čistih domoljuba borim se i dalje za Hrvatsku kakvu sam sanjao... Jesam li sanjar? Možda, ali zar je loše sanjati Hrvatsku, slobodnu i neovisnu, pravednu i poštenu? Loše je samo odustati od svojih snova i prepustiti se surovoj stvarnosti da te baca na sve strane, kao burno more komad drveta...
Kako u svemu ovom ludilu pronaći toliko željeni mir, toliko željeni spokoj, i uživati u slobodnoj Hrvatskoj? Kako djecu odgajati na svim vrijednostima za koje smo se borili kada im te vrijednosti oduzimaju oni koji bi nam trebali biti primjer...?
A malo nam treba da se probudimo. Dokazali smo da svaki put podignemo glavu kada je najteže. Digli smo se za Norca, Bobetka, Gotovinu, ali Judini sinovi nam bezobrazno oteše snove i izdaše naše junake. Nakon toga pali smo opet i zapali u dugu mračnu noć a probudili se kada je uhićen Purda. Skočili smo za svog brata, opet je proključala hrvatska domoljubna krv, opet smo bili spremni braniti naše svetinje. Pali smo kad smo ga vidjeli u zagralju onih kojima uopće nije stalo do njega... Probudili smo se opet kada je donesena politička presuda Markaču i Gotovini, opet smo pokazali da nas još uvijek ima spremnih i ponosnih. Pali smo kada smo vidjeli da neki opet koriste naše junake za svoje političke bodove ili iz straha za svoje stražnjice...
Padamo se i dižemo, a svaki je put sve teže ustajati. Opljačkali su nam Lijepu Našu, rasprodali je bjelosvjetskim bitangama, doveli nas u sluganski odnos, postali smo stranci u svojoj zemlji, natopljenoj krvlju naše braće....
Izdali su nas političari, izdali su nas naši suborci koji su se prodali za šaku Judinih škuda, izdali su nas svi koji su nas mogli izdati... Ne vjerujemo više nikome, ne vjerujemo ni sami sebi, a samo trebamo toliko željeni mir i spokoj.
Izborili smo slobodu za hrvatski narod, slobodnu i neovisnu Hrvatsku predali smo u ruke političara... O Bože, oprosti nam na toj gluposti!
I kako sada dalje? Praviti se da ništa ne vidimo, po birtijama pričati lovački priče, pljuvati političare, dozivati dane ponosa i slave, prepustiti se svim ovim lažnim vrijednostima koje nam nameću, slušati kako je normalno šetati Zagrebom sa zastavom duginih boja, a u isto vrijeme stidjeti se svete hrvatske trobojnice?
Hoćemo li tako naći svoj mir? Jesmo li sebični i mislimo na samo na sebe i svoj mir? Imamo li pravo zbog svoje slabosti našu djecu pretvoriti u ono što nam nameću neki čudni ljudi čudna imena?
Hoćemo li zbog svog nemira u sebi prespavati ovo teško vrijeme i bez "ispaljenog metka" potpisati kapitulaciju? Na svakome od nas stoji odgovornost za svoja djela, stoji odgovornost za život ili smrt Hrvatske, a na našim moralnim i duhovnim vođama je odgovrnost za njihova djela. Hoće li se domoljubni političari i moralni autoriteti uspjeti dogovoriti i na slijedeće izbore izaći ponosno i povesti hrvatski narod u zadnju bitku za Hrvatsku, hoće li uspjeti pobjedi svoj ego i svoje frustracije, hoće li shvatiti da nisu važni oni, nego samo ONA - Hrvatska?
Na nama je da se borimo svatko na svoj način, svatko u svojoj sredini i da se povezujemo, udružujemo, jer ovako razbijeni nemamo snage za ništa.
Podignimo se još jednom, poližimo rane, i krenimo u zadnji boj za Hrvatsku jer prilike više neće biti. Zašto zadnji boj? Zato što su dvije najjače stranke u Hrvatskoj postale iste, vode ih isti stari komunistički kadrovi, ista im je unutarnja i vanjska politika, jedni i drugi nas vode u neke nova asocijacije, samo 16 godina nakon krvavo stečene slobode. I, ne dobijemo li ovu bitku, više nas neće biti. Ni nas a ni Hrvatske za koju smo krv prolili...
Pronađimo snage za još ovaj boj, jer, ako pobjedimo, napokon ćemo dočekati ono što sanjamo od '91. - mir i spokoj.
Dražen Kasprek Tyson
UHD91
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
KOMENTARI ČITATELJA
Ono na čemu se pak može integrirati domoljubno biračko tijelo, jest odgoda referenduma. Referendum treba odgoditi izravno (u pregovorima s Vladom RH, pa bude li potrebno u tu svrhu prikupiti i 450.000 potpisa) ili neizravno (glasujući protiv integracije u EU, pa dolaskom na vlast i pregledom zatečenog stanja eventualno raspisati novi referendum).
Uzmemo li u obzir vremensku i svaku drugu usklađenost referenduma s parlamentarnim izborima i haaškim presudama, potpuno je jasno kako je ona sve samo ne slučajna i kako je u ovome trenutku predstojeći referendum štetan za RH i u službi dezintegracije domoljubne opcije, te spriječavanja njezinog dolaska na vlast. Borba protiv Hrvatske vodi se istodobno na više polja, pa zbog toga borba za Hrvatsku treba biti jednako složena i vođena na tim istim poljima na kojima se vodi njezino poništavanje, a poglavito na bojnom polju HDZ-a.
Kapilarno širenje i umrežavanje udruga i pojedinaca na Hrastovoj platformi, koaliranje takvoga Hrasta s političkim strankama i demokratizacija (duhovna i fizička tuđmanizacija) HDZ-a, poslovi su koji trebaju biti usporedno vođeni i po mogućnosti sinhronizirani, želimo li doći u poziciju vlasti.
U drugoj fazi, nakon dobivenih parlamentarnih izbora, nakon pregleda potpisanih ugovora i provedene javne rasprave, trebalo bi raspisati referendum i započeti s postupkom ozdravljenja hrvatske ljevice (sadašnje jugoslavenske desnice), želimo li stvarnu, umjesto ove papirnate Hrvatske. Drugim riječima, Hrvatska treba u EU, ali ne pod svaku cijenu, a naročito ne pod cijenu gubitka parlamentarnih izbora.
Pitanje EU ne smije podijeliti domoljube i dovesti na vlast protudomoljubnu opciju . Nakon dobivenih izbora, uvida u zatečeno stanje i neophodne javne rasprave, hrvatski će narod na temelju istinitih podataka demokratski odlučiti o svojoj sudbini. Naša je dužnost omogućiti mu to dobivenim parlamentarnim izborima, što će biti moguće samo kao posljedica integriranja domoljubnog biračkog tijela. Sve naše posebnosti i različitosti, potpuno su nevažne u odnosu na preuzvišeno zajedništvo hrvatskoga naroda.
Borba za Hrvatsku traje 24 sata na dan, 365 dana u godini, od sada pa do svršetka svijeta, a početak gubitka države započinje upravo u onome trenutku, kada pomislimo kako je završen proces njezine konsolidacije.< /strong>
Ne sjedite skrštenih ruku dok se neprijatelji užurbano pripremaju.
Ne zaboravite da su u njihovim rukama (čijom greškom / propustom!?) glavna sredstva priopćavanja: Jutarnji list, Novi list, Slobodna Dalmacija, Indeks..., niz državnih i lokalnih radio i tv postaja te deseci portala.
1. Prvi opsežni tekst o ubojstvu obitelji Zec izašao je na pet strana, i u 180 tisuća primjeraka, u Božićnom broju Globusa 1993. godine. Dakle, nekoliko mjeseci prije Ferala. U tom smo tekstu objavili priznanja ubojica obitelji Zec, uključujući i detaljni opis ubojstva male Aleksandre. Ja sam autor tog teksta, koji je tiskan pod velikim naslovom 'Eskadroni smrti Tomislava Merčepa'.
2. U idućih pet ili šest godina objavili smo više od stotinu kartica teksta o zločinima pripadnika Merčepove postrojbe.
3. Tomislav Merčep i njegovi suučesnici toliko su nas često tužili, da ne znam točan broj tužbi. Neke su i danas aktivne.
Evo, to je vrlo sažet odgovor na pitanje što smo mi učinili da razotkrijemo ovaj i slične zločine. Mi smo ga, naime, razotkrili. Davne 1993.godine.
Žalosno je da ljudi koji se žele upustiti u ozbiljniju raspravu o tom vremenu i tim događajima objavljuju čvrste vrijednosne sudove, a da nisu upoznati sa elementarnim činjenicama.
S poštovanjem
Davor Butković