Zagrljaj

Kolika je snaga jednog običnog zagrljaja danog u pravom momentu je neopisivo i neshvatljivo dok sam istu ne osjetiš i ne doživiš da te ta snaga vodi kroz sve prepreke na koje naiđeš u životu. Sjećam se popodneva u rano proljeće '92 godine kad sam se rastao s prijateljima u seoskom kafiću i žurno otišao kući da obučem one dijelove uniforme koje je moj školski prijatelj ratujući u Tigrovima uspio sakupiti i poslati meni u Posavinu. I nije to bila neka uniforma, tek jedne maskirne hlače i majica kratkih rukava, ali nisam imao ništa bolje pa je i to „pilo vode". Prije nego li sam stigao kući na cesti sam ugledao majku i staru baku sa po jednom najlonskom vrećicom u rukama kako stoje i čekaju transport do Save pa dalje preko rijeke u Slavoniju. Ne znam kako opisati taj susret i kome je bilo teže, meni koji ih šalje u nepoznato ili njima koji mene ostavljaju u još goroj situaciji, jer počeo je otvoreni rat i jugo-armija je silom zauzela neka od hrvatskih sela. Dobro se sjećam njihovih lica u suzama, beznadni pogledi koji su od mene tražili neke odgovore ili barem tračak nade da će se nekada jednom vratiti u svoje dvorište. Nisam im mogao dati ništa od toga, samo sam kratko rekao da se ne brinu i da neće četnici uzeti ništa dok nas ima živih.

hrvatski braniteljTako sam ih ostavio i otišao kući gdje me dočekao otac, bez riječi, ali s istim onim pogledom koji sam vidio i kod one dvije. Kada sam se obukao stao sam pred oca i nisam imao snage ništa reći, ali tih par sekundi koje smo se gledali ravno u oči mi je izgledalo jako, jako dugo. Valjda zbog toga što je otac odvažio se progovoriti, a samo kratko i kroz zube me je upitao: „Sine znaš li gdje ćeš?". Kratko sam mu i odgovorio: "Ne znam tata, vojska je navodno ušla u Grebnicu, a ja ću tamo gdje me pošalju." I tada se desilo nešto što i sada osjećam na svojoj koži, u svojoj duši, tako duboko urezano, da nikada iz mene neće nestati taj osjećaj. Otac me je pogledao ravno u oči, onako roditeljski, brižno i zabrinuto za svoje dijete koje ide u neizvjesnost rata, jedva je skrivao suze. Ali u tom pogledu se jasno mogao očitati i ponos što ima nekoga svoje krvi tko će stati na branik, tko će zauzeti stav i reći: „Ne dam svoje, pa što košta neka košta". Uslijedio je zagrljaj, širok i velik kao planina u koju sam se cijeli mogao sakriti, jednostavno nestati u njemu, ali topao i mek, tako lijep da ga i dan danas osjećam na svom tijelu i u svom srcu. Ne znam koliko je trajalo, i koliko smo jedan drugoga tako držali zagrljeno, ali znam da me je taj zagrljaj pratio cijeli rat, i u svakoj situaciji kad sam mislio da nema izlaza ili da je došao i moj dan sjetio sam se tog trenutka i tog zagrljaja, i sve bio opet imalo smisla.

Od tad do sada prošlo je više od 18 godina, rat je u borbenom smislu prestao, a sjećanje je još uvijek tako svježe i tako lijepo. Niti u snu nisam pomislio da ću u svom životu imati priliku ponovo tako nešto slično osjetiti, i da će mi opet jedan spontani zagrljaj dati toliko nove snage i želje za nove borbe, za novi rat koji nam ponovo nameću, samo je ovaj put podliji jer nitko ne nosi pušku, nego pera i laži i teško mi se snaći u svim tim intrigama i smicalicama. Ne znam kako opisati što se dogodilo, ali za savršeni trenutak, valjda mora postojati i nešto više od naše želje da se dogodi, a meni se dogodio one noći kada se slavio Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti. Bio sam kao i mnogi drugi branitelji i domoljubi u Čavoglavama i sa skupinom prijatelja slušao sam koncert, ništa naročito niti neobično do jednog trenutka kada smo se svi spontano našli u zagrljaju dok su planinama odzvanjali stihovi pjesme „Dan dolazi". Uistinu savršena pjesma, na savršenom mjestu u savršenom krugu ljudi okupljenom u zagrljaj. Dogodi se čudo i osjeti se neka nevidljiva, ali jaka veza koja prolazi kroz sve nas, ježi nam kožu, tjera adrenalin u krv, suze na oči, a grla nam sve jače i složnije nastavljaju pjevati stihove pjesme. Osjećaji vrište, čarolija, savršeni zagrljaj koji me ponovo diže i ponovno mi daje još jači moral i snagu da se borim i protiv nepoznatog, na nepoznatom terenu, ali mi jasno stavlja do znanja da su moji suborci sa mnom i da je naša snaga u zajedništvu.

Nakon svega toga kroz glavu mi se vrte razne misli, ali snaga tog momenta me je očarala, očarala me je želja tih mladih ljudi da ne zaborave kako i na koji način smo izborili svoju slobodu, a ja se samo nadam da je i njima kao i meni taj jedan savršeni zagrljaj u savršenom momentu dao još veću snagu i volju da nastave putem kojim su i do sada išli.

Strš
UHD91.com

Pet, 23-08-2019, 03:55:39

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.