Danas sam dobio mail od jednog hrvatskog branitelja. Da ne bih prepričavao njegovu muku, prenosim njegovo pismo u cijelosti ;

"Poštovani gosp. Dražen, javljam vam se na preporuku mog prijatelja i suborca XY koji je već kontaktirao s vama a vezano za moje probleme. Zovem se Tonči Perić i dragovoljac sam i veteran Domovinskog rata u kojem sam bi od 1991. do 1995. Oženjen sam i iman dvoje djece, sina i kćer. Sin ima 20. godina i trenutno je na dragovoljnom služenju vojnog roka, na što sam izuzetno ponosan, kao i moj ostatak obitelji. Supruga radi kao zaštitarka, a ja sam prije 20 dana dobio rješenje o invalidskoj mirovini na temelju profesionalne nesposobnosti (30% vojno/ 70% civilno). Do sada smo živjeli u Splitu devet godina kao podstanari, a sad pošto nemam više mogućnosti za plaćati najamninu sam prisiljen vratiti se na otok Šoltu gdje sam i rođen. Tamo posjedujem komad zemlje za koji ne znam hoće li biti građevan, te na njoj dvije kamp kućice. Jednu sam kupio od prodaje udjela iz FHB, a drugu sam dobio na posudbu. Tamo nema ni struje ni vode. Moja majka se čak srami što joj je sin branitelj i što na svojem komadiću zemlje vijorim hrvatsku zastavu, a pogotovo što je Marko Perković Thomson moja ikona. Za deset dana se moram preseliti sa svojom suprugom i kćeri (15. godina) tamo živjeti a sam ne znam kako. Ja bih još i mogao, ali kako da mi dijete živi u kamp kućici. Pokušao sam bilo što iznajmiti na otoku, ali tamo svi očekuju turiste. Ne znam što da radim i kome da se obratim. Nemam status HRVI jer nisam podnio zahtjev 2005., nisam ni znao da ga treba predati, a na općini u uredu za branitelje su mi rekli da sam morao pratiti narodne novine, a ja ne čitam ni dnevne... Rade sprdačinu od nas. Iza rata sam na temelju samozapošljavanja branitelja dobio kredit od 25.000 DEM i pokušao s drobljenjem kamena na otoku. Nakon dvije godine rada sam morao zatovoriti obrt jer više nisam imao ni za popravke strojeva ni za naftu. Napraviš posao, a ne možeš ga naplatiti. Skupilo se duga prema meni preko 6000 DEM. Ministrica nam je obećala da će nam se otpisat, ali već nas zovu da od 9. mjeseca počnemo vraćati. Ja od duga ne bježim, ali na sve što nam se događa u domovini da nas koji nemamo ništa treba još više poniziti.

P.S. Ne interesira me ni bogatstvo ni lažan sjaj jer nisam radi toga išao u rat. Samo se ne želim osjećati odbačeno i poniženo. Za mene je najveće bogatstvo moja supruga i djeca i to što svako jutro već 22 godine možemo zajedno popiti kavu i popričati. Žena koja mi je pomogla više nego ijedan psihijatar i koja je najzaslužnija što sam još među živima. Molim vas da mi vi pomognete na način na koji vi smatrate primjerenim i mogućim. Izvinite na smetnji i unaprijed vam hvala od mene i moje obitelji! Obitelj i domovina moja su svetinja!

Nakon ovoga pisma u meni se miješaju gorčina, bijes, tuga, nemoć… kako li se tek osjeća ovaj čovjek? Kako li je svako jutro probuditi se i znati da ne možeš svojoj djeci kupiti kruh i mlijeko? Kakav je osjećaj kada znaš da si za Hrvatsku bio spreman dati i svoj život a sada moraš živjeti u kamp kućici bez struje i vode? Kako objasniti svome djetetu da nema kupaonice u kojoj se može okupati i spremiti za školu? Kako objasniti svojoj djeci da si u takvoj situaciji jer nisi bio dezerter, profiter i lopov nego si branio domovinu? Kako objasniti sebi da si radio ispravnu stvar? Kako je gledati političare dok dodjeljuju ključeve stanova, dok presjecaju vrpce, dok se voze u blindiranim autima, dok ti se smješe s predizbornih plakata…? Kako je znati da si sebe dao za to što oni imaju a ti nemaš niti minimum životnih uvjeta? Što ti je činiti? Ubiti nekoga? Ubiti sebe? Kako tome čovjeku reći da treba izdržati i dalje se boriti? Protiv koga se boriti kad nikoga nije briga…?

Prije nekoliko mjeseci pisali smo o branitelju oboljelom od PTSP-a iz Rijeke, Rikardu Mihajiću kojega je ex-yu estradna zvijezda Marina Perazić izbacila na ulicu iz stana. Rikard je zavšio na psihijatriji i tamo proveo nekoliko mjeseci. Socijalna služba grada Rijeke ni jedan put nije pitala Rikarda kako mu je i treba li nešto. Kada sam zvao predsjednika udruge oboljelih branitelja od PTSP-a iz Rijeke i kada sam mu rekao da ima branitelja koji spava u podhodniku i neka ode vidjeti kako mu je, on mi je odgovorio ; “Pa di si sad mene našao…”. Rikard je izašao iz bolnice i sada živi sa starim i bolesnim ocem u jednosobnom stanu. Nitko nije odgovorio na naše dopise, niti jedne novine nisu htjele objaviti taj slučaj, valjda da ne bi naštetili Marini Perazić i njenom sudjelovanju u „Farmi“…. I dok Riki preživljava i trpa u sebe tablete, Marina uživa u „Farmi“ …

Nakon toga pisali smo i o Harisu Karabegoviću, dragovoljcu Domovinskog rata iz Rijeke koji je umirao u riječkoj bolnici, zaboravljen od svih. Upozoravali smo na njegovo stanje i opet nije bilo odgovora. Haris je umro, i samo zahvaljujući njegovoj braći po PTSP-u, ipak je sahranjen na dostojanstven način i uz vojne počasti. Što je zajedničko Rikardu, Harisu i Tončiju? Zajedničko im je to što NIKOGA nije briga za njih! Sami su i zaboravljeni. Nikoga više nije briga u kakvoj su situaciji, nitko ne poštiva vrijednosti za koje su se borili i na kojima je stvorena ova država. Oni koji se nisu borili, oni vode ovu državu, i samo se izmjenjuju na vlasti, malo jedni pa malo drugi…. Njih ne zanimaju ovakve tragične životne priče, nisu se oni borili…. Nakon što je Mihajlo Hrastov osuđen na osam godina robije jer se usudio pucati na neprijatelje, pitam se koliko još uopće ima smisla bilo što i pitam se što nas tek čeka. Pitam se i kuda ide ova hrvatska država kada ju nije briga za one koji su se žrtvovali za nju …

Hoće li se ovi novi lokalni političari, koji se tako lijepo smiješe sa plakata, potruditi da u njihovim gradovima Rikardo, Haris i Tonči žive život dostojan čovjeka? Zapita li se netko koliko je još ovakvih slučajeva? Gdje su sada udruge da reagiraju i prozovu odgovorne? Nema ih… prodali su se za neki nadzorni odbor, za lovu iz proračuna, za fotelje … I oni okreću glave, i oni doprinose svakom novom suicidu hrvatskog branitelja. A mi možemo samo pisati o ovome i na taj način izbaciti svu svoju gorčinu. Možemo slati i dopise na koje ne će nitko odgovoriti, čak ni pročitati… jer nikoga više nije briga. Ali sve dok postoji i jedan istinski dragovoljac, ja vjerujem da će pravda pobijediti, kad-tad. I zato pozivam istinske branitelje i dragovoljce da se opet ujedine, da se udruže u zajedničkoj borbi protiv nekog novog neprijatelja. Ovaj put ćemo se boriti bez puške, borit ćemo se svojim ponosom i dostojanstvom. Sve nam mogu uzeti, mogu nas izbaciti na ulicu kao psa, mogu nas ponižavati, vrijeđati, gaziti, ali ponos nam nikada ne mogu oduzeti! Ponos na svoj doprinos stvaranju Hrvatske, ponos na pošteni i obrambeni Domovinski rat. Taj ponos je naša snaga i naša motivacija da izdržimo. I izdržat ćemo, baš u inat svima.

Tyson
www.uhd91.com