Zemlja Hrvatska

Kažu da vrijeme liječi sve rane... Ne misle valjda na praznine uzrokovane gubitkom očeva, majki, prijatelja, suboraca, ne misle na udarce, samoću i poniženja pretrpljena u zarobljeništvu, daljinu i neizvjesnost izbjeglištva? Kako dugo i kako snažno to vrijeme mora biti? U čemu uopće tražiti utjehu? Neki su gubici preveliki i nepovratni. Nikad uzaludni! Možda prelako to kažem! Jer kakva je slika koju Oni gledaju s neba ? Misle li i danas da se za ovo što vide isplatilo dati život, u crno zaviti majke i supruge, zakinuti djecu za dar imanja očeva u svim svojim usponima i padovima? Voljela bih vjerovati da ne vide ovo što mi živimo, htjela bih znati da su ondje gdje jesu sretni i ispunjeni, da su našli mir i da su sve njihove ovozemaljske patnje izbrisane. Jer baš ništa danas nije kako treba! Prezirem izdajice ovog naroda koji jedva dočekaju priliku da pljuju po hrvatskim braniteljima, proglašavaju ih „ prolupalima „, problematičnima, nepoželjnima, neprijateljima ove idilične države koja malo po malo, ali sigurno ,ne kroči, već puzi prema sužanjstvu i novim okovima.

Jer normalna je stvar da u toj idiličnoj državi svakojaki drugi stvorovi imaju veća prava od Hrvata koji je, k tome, tu istu državu stvorio! Ma da, što se čudimo što ti stvorovi danas prosuđuju i osuđuju naše domoljublje uspoređujući ga s fašizmom, što ti srbočetnici srce ove naše Domovine zagađuju i svojim prisutstvom i svojim idejama? Idejama koje su odnijele tisuće hrvatskih života, nikad ispričane, nikad okajane, dapače... usađene i jačane u srcima novih naraštaja. Da, najnormalnija je stvar da predsjednik ove države oprašta rušiteljima i ubojicama, mrziteljima svega hrvatskoga, ma bez ikakve naplate za krv, za suze, za bol... Bože moj, kako da te rane zacijele? Kako slaviti veličanstvenu Oluju, Bljesak kad je baš taj dan "slave" i licemjeri koji su u tamnice strpali one koji su te pobjede iznijeli na svojim leđima? Kako ne vidjeti? Ma kako ostati jak? Koliko dugo još?

Hoće li biti oprošteno i zaboravljeno iako se nikad nisu pokajali, iako nisu nađene i dostojno pokopane tisuće žrtava te vječno tinjajuće mržnje? Hoće li biti sasvim normalno da zločinci žive slobodno i nekažnjeno među nama, da im se obnavljaju kuće dok im djeca nose četnička obilježja, pale hrvatske zastave, razbijaju hrvatske domove, vrijeđaju Hrvate? O tome se ne piše, to nije vijest dana kao razbijeno staklo na dvije srpske kuće na hrvatskom tlu. Naravno, to ne zahtjeva da se sam državni vrh sjati na mjestu događaja jer tko to srbe u Hrvatskoj dira. Nitko ih nikad nije ni dirao, samo se ne vole svi sjetiti kako baš ti srbi nisu izabrali Hrvatsku za svoju domovinu kad se trebalo opredjeliti. A mi sad trebamo biti toliko ushićeni što se oni nakon toliko godina vraćaju, maziti ih i paziti dok oni sanjaju iste ideje, zabranjuju djeci u hrvatskim školama učenje hrvatskog jezika, mjenjaju nazive ulica u hrvatskim gradovima i to samo malo, zabave radi, dok im se opet ne pruži prilika za nešto „ konkretnije „.

A mi se jadni svakome opravdavamo za isticanje hrvatske trobojnice, šahovnice, sramimo se uopće reći jasno i glasno tko smo i što smo i da se time ponosimo ... Nekad mislim da sam zalutala jer ovo nikako ne može biti zemlja Hrvatska!

uhd91.com