Dinarski ratnik

Svanuće širilo obzor, daljinom, putanjom zvijezda-
svečarski njihale krošnje, pospana ptičja gnijezda.
Padalo svjetlo kroz prozor, znao sam da majka gleda-
drhtavo šumili lišćem, jablani moga djeda.
Njenu sam slutio zebnju, u molitvi tihoj, iz tame;
treptavo gasnula svijeća, koju je palila za me...

Nosio majčin sam pogled, u grlu zastale riječi,
teško me pratile putem, po kom sam imao prijeći.
Puste su ležale njive, Glavčica i moje grabe;
Sterala Cetina šturo i njene obale blage.
Dinaru tresao tutanj, zašao preveć daleko,
da se povratim natrag i priljubim, uz lice, drago i meko.
Kao i nekoć, kad bio sam dijete...

Ječala Stara Planina, Srpske orljale rakete,
čeznuća plivala zrakom i oči, vlažne od sjete.
Hrvatska povijest bila i moja, robije mračne sam prošao dane
i stradanje moje, imalo počelo-svoga djeda sam baštinio rane.
Bol je bila moja sastavnica i nisam se bojao mrijeti...
Svoje sam živio snove! Ginuo za Slobodnu Hrvatsku, Dom Sveti!

Uznosili moju su dušu, Matoš, gorde Šenoine rime...
Daljinom treptale zvijezde, lijepo nam Hrvatsko ime...
Na prsima su mi našli djedovo raspelo-majka ga sačuvala za me...
Bio sam Dinarski ratnik-njeno svjetlo iz tame

Zdenka Bilobrk

Branko Zeko Vugdelija
Otok, 19. 04. 1959.-Dinara, 25.07.1993.