Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Prenosimo iz Glasa Koncila zanimljiv tekst koji baca dodatno svjetlo na zbivanja u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svijetskog rata, odnosno o odnosima između Ante Pavelića i ustaša s jedne strane, i Katoličke Crkve s druge strane. Tekst u nastavku ove odnose poglavito opisuje prateći mnogobrojne kontakte svećenika Vilima Cecelje, za kojeg će nadbiskup Stepinac na svom montiranom suđenju reći: "Ostajem kod toga. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikomu ni vlas s glave pala". Tekst koji prenosimo je drugi nastavak feljtona "Uzorni svećenik Vilim Cecelja i blaženi Alojzije Stepinac" , a rubrika feljtoni sa mnogim vrlo zanimljivim i vrijednim sadržajima na stranicama Portala Glasa Koncila može se naći ovdje.(mm)
Nadbiskup i uspostava NDH-a
U lipnju 1940. nadbiskup Stepinac i Cecelja zajedno su bili na odmoru u Mokricama te su imali prilike za duge razgovore o raznim temama. Dotakli su se dakako i politike. Cecelja je nadbiskupu povjerio da »pozna neke osobe koje su vodile Pokret za obnovu hrvatske države«. Bilo je to za njegova župnikovanja u Hrastovici, a upoznao se s glinskim liječnicima dr. Cvitanovićem, dr. Rebokom i odvjetnikom dr. Jerecom, koji su kasnije imali vidne uloge u ustaškom pokretu i vlasti NDH-a. Cecelja je povjerio nadbiskupu kako spomenuti vođe Pokreta drže da je nadbiskup za Jugoslaviju te da mu zamjeraju povezanost s dr. Mačekom. Nadbiskup mu je odgovorio da on zna što je Beograd, da mu hrvatski narod i njegova prava leže na srcu, a Ceceljini znanci u tome nemaju pravo. »Upitao sam ga da li bih smio ovo staviti do znanja vodećim ljudima iz Pokreta. On je to odobrio, i, štoviše, rekao mi je da su im njegova vrata uvijek otvorena. Što god treba, neka poruče po meni. Moja malenkost postala je tako neke vrste posrednik.«
»Na koncu mi u šali reče: 'Vidiš ti, nisam ja ni slutio da se moj Cecelja bavi politikom.' Odgovorio sam mu: 'Preuzvišeni, ja se s politikom nikad nisam bavio, a i neću, ali držim da je svećenik dužan načiniti u svim prilikama, gdje god može, dobro svome narodu i Crkvi, a osobito u ova vremena velikih previranja u kojima živimo. To tim više kad znadem da su ljudi katolici i žele iskreno dobro Crkvi i Hrvatskoj.'«
Na dan proglašenja NDH-a Cecelja se kretao Zagrebom kako bi doznao što više o svemu što se zbiva. Navečer je došao na dvor nadbiskupu i izvijestio ga da Nijemci ulaze u Zagreb, a on je u Banskim dvorima prisustvovao preuzimanje vlasti. On je bio malo zamišljen, i reče: »Cecelja, rekao je Zrinski: Ne viruj Nimcu ko ni suncu zimsku!«
»Kad sam na Uskrs došao k nadbiskupu, bio je smiren, i zamolio me da ostanem u Dvoru te se interesiram kad će Poglavnik stići u Zagreb da ga svečano dočeka pred katedralom. On se je spremao za pozdravni govor. Kanio je brzojavno pozvati i sve biskupe u Zagreb«, zapisao je Cecelja.
Pavelić je, kao što je poznato, krišom ušao u Zagreb te od dočeka i pozdravnoga nadbiskupova govora nije bilo ništa. Iako je Nadbiskup bio dosta suzdržan, ipak je očito da mu je bilo drago što je uspostavljena hrvatska država, što on uostalom nije nikada ni zanijekao. Cecelja je pak bio u neprestanom kontaktu s novim vlastima i budno pratio sve što se zbiva te o tomu izvještavao nadbiskupa.
Cecelji je unatoč tomu promakao susret nadbiskupa i Poglavnika. On je za nj čuo tek naknadno od samog nadbiskupa te je to ovako opisao: »Kad sam za nekoliko dana stigao k nadbiskupu, našao sam ga vrlo dobro raspoložena. Nasmiješio se, i reče: 'Bio sam s Poglavnikom. Cecelja, ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako je meni pripovijedao, Hrvatska će biti raj.' To su bile doslovno njegove riječi poslije prvoga susreta s Pavelićem. Što su razgovarali, nisam ga nikada pitao. Meni je bilo drago da je zadovoljan i da se nisam prevario i sâm u svojim očekivanjima.«
Danas je lako predbacivati nadbiskupu Stepincu da se prevario u ocjeni Pavelićeve vlasti. On je smatrao da hrvatski narod ima pravo na svoju državu, a Poglavnik mu je, očito, govorio nešto sasvim drugo od onoga što je kanio. Možda se prevario u procjeni, ali ne u želji.
Uostalom, koliki su se razočarali u komunističkoj državi koja je uslijedila nakon rata! Bilo bi zaista korisno svestrano usporediti četiri godine ustaške vlasti u NDH-u i iduće četiri godine komunističke vlasti Titove Jugoslavije, da govorimo samo o jednakom vremenskom razdoblju. U čemu je bila razlika? U broju počinjenih zločina? U otimačini i pljački? U kršenju ljudskih prava? Sigurno ne. Razlika je bila jedino u tome što su se iste stvari za NDH-a događale u vrijeme rata, a komunističke u vrijeme mira.
Prisega vlade
Najčešće je u komunističkoj literaturi protiv Cecelje spominjan podatak da je pred njim prisegnula ustaška vlada. O okolnostima se međutim uglavnom šutjelo, a Cecelja je sam opisao taj događaj ovako: »Nekoliko dana poslije dolaska Pavelića u Zagreb, na 16. travnja, nazove me nadbiskup na telefon i reče mi da dođem odmah k njemu. Bilo je popodne oko 2 sata. Kad sam stigao u Dvor, reče mi da ga je nazvao Poglavnikov ured i zamolili su ga da me pošalje poslije 5 sati u Banske dvore da prisustvujem prisezi Poglavnika i prve Hrvatske vlade. Ostao sam u prvi čas bez riječi. Taj me je postupak vrlo iznenadio, i rečem nadbiskupu da ovo nikako ne razumijem. Kako to da nisu njega pozvali da prisustvuje prisezi? On mi odvrati da je u Beogradu to uvijek obavljao beogradski župnik, pa mogu i ja mirne duše poći. Odvratio sam: 'Ali, to je prva Hrvatska vlada i tu spada sâm nadbiskup. Dozvolite mi da pođem do njih i da raščistim ovu stvar.' On mi reče da mogu poći, pa ako oni žele, on će drage volje prisustvovati prisezi.«
Cecelja je pošao tražiti razjašnjenje od Budaka koji mu je rekao: »Poglavnik je tražio da položi prisegu pred ustaškim svećenikom. Ja sam odmah predložio tebe jer si ionako bio uvijek s nama. Ja sam se tome protivio i tražio sam uporno da prisezi prisustvuje sâm nadbiskup, jer je to historijski događaj. Na to mi prizna da nadbiskup ne dolazi u obzir jer je ipak bio na Solunskom frontu. Protestirao sam protiv toga izraza i upitao ga: Zar nije nadbiskup dovoljno pokazao koliki je Hrvat? On je to priznao, ali reče mi da ne može više ništa na tome promijeniti jer je već sve određeno.«
O prisezi je Cecelja drugi dan izvijestio nadbiskupa i »predložio mu da odmah načini vizitu novim ministrima. On je to odmah prihvatio i zatražio da ga pratim, jer on ne zna kamo sve mora poći. Posjetio je najprije Poglavnika, a onda ostale ministre po redu, koji su uglavnom još imali svoje urede svi u Banskim dvorima.
»Animozitet Pavelića i ustaša prema nadbiskupu Stepincu došao je dakle do izražaja već u prvom tjednu postojanja NDH-a i potrajat će do kraja.«
»Hrvatska je izgubila svoja pluća«
Jedan od najsramotnijih Pavelićevih čina bilo je svakako potpisivanje Rimskih ugovora s Mussolinijem u kojem je Italiji prepustio Dalmaciju i otoke, a pritom još prihvatio morbidni zahtjev da »vojvoda od Aoste« postane hrvatskim kraljem. Cecelja je protiv svoje volje tomu prisustvovao, opisuje kako se to odvijalo, a o nadbiskupovoj reakciji bilježi: »Za put u Rim, koji je uslijedio 18. svibnja, nadbiskup je napisao opširno pismo svetom ocu papi Piju XII. o događajima u Hrvatskoj i o osobi Poglavnika. Po dolasku u Rim i svršenim dvorskim ceremonijama, kod kojih su istom neki delegati saznali po što se zapravo išlo u Rim, i poslije ručka u Piazza Venezia odvojio sam se od društva i poskrbio se da pismo dobije u ruke mons. Magjerec, koji ga je odmah odnio u tajništvo.«
»Nadbiskup se našao vrlo pogođen Rimskim ugovorima. Nitko nije znao unaprijed za njihov sadržaj. Sve se držalo u najvećoj tajnosti. Kad je čuo da prelazi u talijanske ruke najčišći dio Hrvatske s morem, reče mi: 'Hrvatska je izgubila svoja pluća. Kako će disati? Recite im to!' Ali, bilo je sve prekasno.«
Protiv rasnih zakona
Cecelja opisuje slučaj jedne nadbiskupove intervencije kada se Cecelja konačno razočarao u Paveliću: »Na 11. lipnja 1941. god. pozvao me je nadbiskup k sebi i poslao me k Poglavniku da interveniram za dr. Schulhofa, Židova, koji je bio vlasnik tiskare 'Tipografija' u kojoj se tiskao 'Jutarnji list', a koji je već bio u zatvoru a tiskara mu je bila oduzeta. Kad sam u tajništvu rekao da me šalje nadbiskup, Poglavnik me je odmah primio, makar je u predsoblju čekao potpredsjednik Vlade beg Kulenović, a kod njega je bio dr. Artuković, ministar za unutrašnje poslove, i dr. Lorković, državni tajnik za vanjske poslove. Isporučio sam mu nadbiskupovu molbu, a i opasku: ako se ne prestane s progonom Židova, da će u nedjelju morati ustati protiv toga u svojoj propovijedi. Poglavnik mi reče sljedeće: 'Reci nadbiskupu da je imovina, istina, podržavljena, ali je bolje da to učinimo mi, jer će Nijemci inače svu oduzeti. Za Schulhofa reci da ću učiniti što mogu, a za propovijed ga molim neka odustane, jer će poslije toga biti još veći nemir. Mi još nismo potpuni gospodari u Hrvatskoj.' Razgovarali smo vrlo kratko i o događajima. Poglavnik je dao znati da je situacija teška. Onda je ustao, namrštio se i, kao da se sjetio da je suveren, reče mi odrješito: 'Nemoj reći nadbiskupu da ga molim, nego mu reci da ne smije držati u nedjelju propovijed protiv mjera koje su poduzete protiv Židova jer će samo pogoršati položaj. Uostalom, reci da će za Schulhofa biti sve u redu, a ja ću već načiniti svoje!' Bio sam kao oparen.
Kad sam bio na ulici, sve je gorjelo u meni. Vidio sam da moji ideali propadaju, ali kome sam se mogao žaliti.
Nadbiskup se, ako i nerado, zadovoljio mojim odgovorom i privremeno je odložio svoju propovijed, dok vidi kako će se dalje razvijati stvari.
Tako je nadbiskup u pitanju Židova ostao bespomoćan. Jedini izlaz za njih bio je bijeg kroz talijansku zonu u Italiju. Oni koji su se znali snaći ostavili su imetak i pobjegli k Talijanima, i ostali su na životu. Oni koji su nastojali spasiti imetak, izgubili su i život i imetak. Nekima je podijeljeno arijsko pravo, najveći dio odveli su Nijemci u Njemačku: a oni za koje se znalo da su surađivali s komunistima bili su odvedeni u logor Jasenovac.«
Pavelićevi kapelani
Cecelja nije bio Pavelićev kapelan, pogotovo ne ispovjednik.
U optužbama protiv vlč. Cecelje uporno se provlači tvrdnja kako je on bio Pavlićev kapelan i ispovjednik, pa su to podvaljivali i Amerikancima u logoru kada su tražili njegovo izručenje. U zapisima Cecelja spominje i Pavelićeve kapelane te piše: »Poglavnik je kao suveren države držao svoga dvorskog kapelana. Prvi je bio fra Dionizije Juričev, duhovnik dalmatinske provincije, a poslije njegove pogibije na terenu imenovan je vel. Rafael Medić, Hercegovac, eksfranjevac, koji je pripadao đakovačkoj biskupiji. On je čitao nedjeljnu misu za Poglavnika i njegovu obitelj. U zatvoru (američki logor u Glasenbachu - naša primj.) interesirao sam se baš kod njega da li je ikada čitao evanđelje ili držao propovijed, pa mi je odgovorio da nije, nego je samo čitao tihu misu u vrijeme kad je to Poglavnik odredio.«
O stavu nadbiskupa Stepinca prema progonu Srba Cecelja piše povodom zločina u glinskoj crkvi. »Prvu vijest o pokolju pravoslavaca dobio je nadbiskup iz Gline. Vijest je donijela dr. Katica Vojvoda, liječnica, koja je radila zajedno s dr. Cvitanovićem i dr. Rebokom u bolnici u Glini. Jedne noći, koncem lipnja 1941. godine, bili su iz Gline odvedeni svi muškarci iznad 16 godina. Bilo im je rečeno da idu u Zagreb. Međutim, brzo se saznalo da su pobijeni svi nedaleko od Gline i zakopani u jednome polju. Nadbiskup je odmah napisao protestno pismo ministru unutrašnjih poslova i pozvao me da mu ga osobno predam. Ja sam to i učinio s primjedbom da će se ovakvi ispadi ljuto osvetiti Hrvatskoj. Ministar o tome nije ništa znao. Poslije se ispostavilo da su ustaše povratnici, željni osvete radi toga što se sve događalo u Hrvatskoj s njihovim obiteljima i Hrvatima za vrijeme njihova boravka u inozemstvu, sami na svoju ruku izvršavali zlodjela. Val pokolja je započeo i više se nije dao zaustaviti. Nažalost ga razjarivao dr. Budak svojim govorima i od njega je nastala uzrečica: 'Srbe na vrbe.' Čuo sam od pojedinih ustaških časnika da je u pozadini stajao i sâm Poglavnik. Navodno je želio očistiti Hrvatsku od Srba. Vjerujem da je to moguće jer su se rušile pravoslavne crkve, židovske sinagoge, a sve je to bilo javno izvođeno, a da zato nije bio nitko pozivan na odgovornost. Osnovano je Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, koje je bilo izuzeto posebnom zakonskom odredbom ispod ministarstva unutrašnjih poslova i podređeno direktno Poglavniku. Tako ministar nije u tom pogledu mogao ništa više učiniti. Nastao je građanski rat u kojem su se na terenu događale užasne stvari i s jedne i s druge strane. Nadbiskup je imao pune ruke posla, spašavati ljudske živote gdje god je mogao.
Protestirao je svakom zgodom kad je god čuo za kakav javni zločin, i to najoštrijim riječima. Proteste je slao pismeno na Poglavnika. Na svoje sam oči vidio srušenu pravoslavnu crkvu u Glini. Dao ju je srušiti veliki župan dr. Mirko Jerec. Bila je parola: Treba srušiti sve crkve, jer su one gnijezda srpske propagande. Znam da je nadbiskup predlagao Poglavniku da osnuje Hrvatsku pravoslavnu Crkvu i da pusti pravoslavce na miru, jer će biti pokorni građani, kako su bili i za vrijeme Austrije. No, sve je to palo u vodu. Mržnja i osveta već su bile zauzele toliko maha da nije bilo moguće obuzdati ni jednu ni drugu stranu. Po selima su znala ostajati djeca bez roditelja. Nadbiskup se odmah izjavio spremnim da će se za njih skrbiti, pa je mnoge spremio u svoj Dvor.«
Zar sam ja hrvatski izrod?
»Razumije se da protesti nadbiskupa nisu bili dragi ni Poglavniku, a još manje ustašama. Jednoga dana pozove me nadbiskup k sebi i pripovijeda mi kako je k njemu došao Ivo Bogdan i reče mu da je bio kod njega dr. Ivo Guberina, svećenik, bivši franjevac, ustaški povratnik, i u razgovoru ga upita: 'A dokle će sjediti ovaj solunac na nadbiskupskoj stolici? Ako se neće sâm maknuti, naći ćemo puta da ga mi maknemo.' Nadbiskup se uzrujao tako da je vikao: 'Reci im da se oni mogu igrati sa Stepincem, ali se neće igrati sa zagrebačkim nadbiskupom. Zagrebački nadbiskup nije šuša-buša da će se zastrašiti prijetnjama. On znade svoju dužnost, a o njemu će reći svoj sud Sveti Otac, a ne ustaše!' Ja sam ga pustio izvikati se jer se s njime nije dalo raspravljati kad je zapao u srdžbu. Stavio sam mu na srce da se na takve prigovore uopće ne osvrće, nego neka i dalje osudi sve što je za osuditi i što se protivi nauci Crkve i ćudoređu. U daljnjem razgovoru upita me: 'Pa reci mi, kome onda pripadam? Srbima nisam bio dosta Jugoslaven, mačekovcima sam bio pavelićevac, a ustašama sam solunac. Pa čiji sam onda? Zar sam ja hrvatski izrod? Ali ja ti kažem, neće se šaliti sa zagrebačkim nadbiskupom!' Obećao sam mu da ću pobliže ispitati koji su to ljudi iza toga i javiti mu. Međutim sam ustanovio da su zbilja neki pojedinci čak pokušali, da Sveta Stolica opozove nadbiskupa, ali im je bilo sve uzalud. Nadbiskup je operirao sa činjenicama i nije mu se moglo nigdje dokazati da je neprijateljski raspoložen protiv hrvatske države, a kao nadbiskup imao je svetu dužnost da upozori na ono što nije valjalo. Tako su stanoviti elementi izgubili bitku s nadbiskupom i morali su se povući. Ali, oštrica je ostala i kod njih a i kod nadbiskupa, makar je on, što se tiče njegove osobe, nije nikada ispoljavao. Uz ono što se događalo na terenu, a još k tome i napad na njegovu osobu bio je dovoljan razlog da je ustaški pokret izgubio njegovu simpatiju, a i sâm Poglavnik, koji se u nekim stvarima pokazao dvoličan, nije više za nj značio mnogo. On ga je poštivao kao državnog poglavara, ali njegova osoba kao takva potamnila je. Odnosi između nadbiskupa i Vlade postali su zategnuti.«
Andrija Lukinović
Glas Koncila
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
KOMENTARI ČITATELJA
"Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno." (A. Camus)
U Hrvatskom listu od 25. lipnja (br. 248, str.11.) glavni urednik g. Ivica Marijačić osvrnuo se na govor aktualnog predsjednika Mesića u Brezovici. Marijačić, između ostalog, kaže da je NDH bila „izraz težnji hrvatskoga naroda“, da je uz narod stao i Stepinac, ali da je ustaški režim bio „zločinački i mračan“. Tvrdnja je to koju smo do sada već duže vrijeme slušali iz usta Bilandžića, Goldsteina, Josipa Jurčevića i drugih. Ta tvrdnja nedvojbeno spada među teme o kojima u našoj javnosti „svi sve znaju i što je svima jasno“. Sada tu tezu potpisuje i urednik Ivica Marijačić. Ako iz nijednog drugog, onda svakako iz razloga elementarne logike, Marijačićeva teza je u najmanju ruku vrlo upitna. Pri tome, naravno, ne želimo reći da Marijačić ne pozna pravila logike, već da ne pozna dovoljno lik i djelo samog nadbiskupa na kojega se poziva, jer bi u suprotnom znao da se ni sam nadbiskup ne bi složio s njegovom tvrdnjom, jer o toj temi postoji obilje izjava samog nadbiskupa. Naime, kod pozivanja na nadbiskupa Stepinca, povodom zastupanja teze o „zločinačkom i mračnom“ ustaškom režimu, ipak treba znati o Stepincu nešto više od onoga što se svakodnevno sluša i čita u medijima, a uglavnom i više od onoga što se čuje sa službenog Kaptola. Na koncu, koliko u biti na Kaptolu drže do Stepinca (da ne kažemo koliko im on ustvari smeta), pokazuje i činjenica da još uvijek ne žele objaviti njegov dnevnik, kao i to da ga ozbiljnim istraživačima ne žele ni dati na uvid, o čemu su neki od njih i javno svjedočili. Svjesni su da bi objavljivanjem Stepinčeva dnevnika, morali odgovoriti na mnoga pitanja koja bi se nužno nametnula, a od kojih bježe kao nečastivi od tamjana. Jer, objaviti Stepinčev dnevnik, te podupirati objektivna istraživanja Stepinčeve osobe, ne ide zajedno sa zastupanjem teza jugoslavenske historiografije koje redovito čujemo iz usta „prečasnih očeva“, od kojih su neki, na žalost struke, i povjesničari. Ali kaptolsko politikanstvo je neka druga tema, a uostalom ne očituje se samo kod pitanja Alojzija Stepinca.
Na početku treba konstatirati da ako je netko bio upoznat i osvjedočen o naravi ustaške vlasti kroz njene sve četiri godine, onda je to svakako bio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Zbog ograničenosti prostora, osvrnuti ćemo se samo na neke od najvažnijih stavova Alojzija Stepinca o ustaškoj vlasti i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krenimo dakle od početka:
U okružnici kleru Nadbiskupije zagrebačke 28. travnja 1941., povodom uspostave NDH, Stepinac kaže: «Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?».
Vrlo važan dokument za razumijevanje Stepinčevih razmišljanja, koji se gotovo nikada ne spominje, odnosno ne citira, je slijedeća izjava HBK i Stepinčevo pismo Paveliću. Hrvatska biskupska konferencija u studenome 1941. upozorava na brojne zločine sa hrvatske strane i naglašava: «Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hrvatskim Narodom.» U završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac kaže: «Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvršenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.» Prva rečenica izjave HBK je toliko jasna, da jasnija ne može biti. Jednako kao i Stepinčeva zadnja rečenica pisma Paveliću, u kojem potpuno jasno odaje priznanje u zalaganju za pravdu i red, prvom čovjeku režima koji je, po mnogima, „zločinački i mračan“ ?! Ili je možda i Stepinac zločinac, pošto se usudio tako „pohvalno“ izraziti o ustaškom režimu? Ili Stepinac ne pozna stvari o kojima govori? Ili je pak Stepinac u pravu? Drugoga nema... A od svih navedenih pitanja, svatko će već uzeti što mu trenutno najviše odgovara. Tzv. jutarnji propovjednik Ž. Kustić jedno, istoričari s Kaptola drugo, a samozvani stručnjaci s raznih univerziteta treće. Međutim, više odvažnosti od njih imao je i Pilat koji se bar drznuo pitati: Što je istina?
No, vratimo se mi na Stepinca koji u osudi zločina počinjenih u ime hrvatske države, proziva Srbe da su svojim ponašanjem izazvali krvavu i zločinačku reakciju, ali koju ne poduzima režim, nego «neodgovorni činioci». Šest mjeseci poslije u izvješću papi Piju XII. Stepinac optužuje «četnike i komuniste, kao začetnike sveg zla što se zbilo u Hrvatskoj». Kardinalu Maglioneu 24. svibnja 1943. piše kako ne treba nasjedati srpskoj propagandi, koja «služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj». Dakle režima! I baš na račun toga „mračnog i zločinačkog“ režima Stepinac u nastavku pisma niže desetak konkretnih pohvala, dodajući kako se tomu «mogu dodati i mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska Vlada učinila ili spremna učiniti».
Nadbiskup Stepinac dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu, obraća se neprijateljima hrvatske države i ustaškog režima riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Stepinca nimalo nisu zanimala prozivanja sa Radio Londona, niti zaključci s Teherana, nego se ravnao po svojoj savjesti, koja manjka mnogim njegovim današnjim nasljednicima. Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj stranici 6. travnja 1944. objavljuje uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U navedenom uvodniku se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, uz poziv: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva.» U poslanici Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine ističe se kako su postupci hrvatskih neprijatelja «onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo. » Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: «Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijest i...» Dakle, biskupi, pod Stepinčevim vodstvom, govore o „prekoračenju nužne samoobrane“! Nema ni spomena o tome da su zločini politika režima.
Kada piše ministru Artukoviću o protužidovskim propisima Stepinac kaže da su doneseni «radi razloga neovisnih o nama»! A u pismu Artukoviću od 22. svibnja 1941. napominje: «Svatko će sigurno odobriti nastojanje, da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu...»
Činjenica jest da je Stepinac Jasenovac nazvao ljagom, ali ta činjenica po nijednom zakonu logike ne kazuje da je Stepinac samim time ustaški režim označio zločinačkim ili slično. Naime, u pismu Paveliću (24. veljače 1943.) nadbiskup traži objašnjenje za postupak prema slovenskim svećenicima, koji su odvedeni u Jasenovac, i čiji slučaj do danas nije u potpunosti razjašnjen: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku...”
Inače ovaj je citat omiljen „stručnjacima“ kada umuju o Stepinčevu ograđivanju od vodstva i vlasti NDH. Ako je ustaški režim bio zločinački onda bi Stepinac to svakako znao i prije 1943.g. kada piše ovo pismo Paveliću? Ako li je pak dok je pisao pismo shvatio da je režim ipak zločinački, zašto to nije napisao? Ni tada ni kasnije, niti ikada. Onaj tko će reći da to Stepinac nije napisao jer se nečega tobože plašio, taj nema pojma o Stepincu i njegovim retoričkim podvizima na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme i o bilo kojoj temi, pa i ispred njemačkog generala, koji je rekao da se takvi govori u Reichu kažnjavaju smrću.
U cijeloj lepezi stručnjaka o Stepincu, postoje i oni koji će reći da je na njega planiran atentat. Međutim, da bi bilo tko tu pričicu o atentatu shvatio ozbiljno, o njoj bi trebao postojati barem jedan jedini materijalni dokaz, koji do sada nitko nije pronašao. Ali našim stručnjacima za „istoriju“ je očito dovoljno ono što im je „Mirko ispričao da je njemu rekao Slavko koji je to čuo od Pere.“ Takva nam je, uostalom, čitava službena historiografija.
Za kraj ćemo se još poslužiti katoličkim tiskom, na čije pisanje i stavove je Stepinac svakako mogao utjecati. Godine 1945. situacija na ratištu je jasna. Međutim, križarska Nedjelja i dalje, dvadesetak dana prije partizanskog ulaska u Zagreb (god. XVII./1945., 15. travnja 1945., 10., 1., 10.) na naslovnoj stranici donosi Pavelićevu fotografiju u vojnoj odori i objavljuje uvodnik pod naslovom «Hoćemo Hrvatsku», u kojem se poziva na obranu hrvatske državnosti, koja je prije četiri godine «obnovljena Poglavnikovim radom i ustaškom borbom?» Osuđuje li se u toj ocjeni ustaški režim kao zločinački? A i pučkoškolci znaju da ne šalje istu poruku fotografija državnoga poglavara u civilu, i fotografija u vojnoj odori. Tri dana prije Nedjelje, 12. travnja 1945., tu istu Pavelićevu fotografiju na naslovnici objavljuje i nadbiskupijski Katolički list (96./1945., 14.-15., 105.-107.), koji članak «Narod, Crkva i Država. Povodom obljetnice obnove Nezavisne Države Hrvatske», nakon osude svih neprijatelja, zaključuje molitvom: «Molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne i skrati dane nevolja i kušnja.»
Najbolji poznavatelji odnosa katoličke hijerarhije prema ustaštvu su nedvojbeno Ivan Gabelica i Jure Krišto. Krišto ocjenjuje: «Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljim a hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećenstvom, tako i s redovničkim.»
Ako je, dakle, ustaški režim bio „mračan i zločinački“ kako je moguće da Alojzije Stepinac i hrvatski biskupi ustrajno brane NDH tijekom svih godina njenog postojanja, i da NIKADA nisu ocjenili ustaški režim zločinačkim ? Kako to da u svim godinama postojanja „zločinačkog ustaškog režima“ nalazimo hvalospjeve Paveliću i ustaštvu u svim katoličkim listovima? Ivan Gabelica u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država na više od dvadeset stranica (251.-274.) nabraja hvalospjeve Paveliću i ustaškim vlastima u Katoličkom listu i u Nedjelji.
U našoj javnosti, jednako kao i službenoj historiografiji (koja je, nažalost, uglavnom samo nastavak one jugoslavenske uz vrlo rijetke i časne iznimke), uvriježilo se davati jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Tako je i sa problematikom ovoga teksta, koji nema namjeru dati konačan sud o ustaškom režimu niti o Alojziju Stepincu. Toliko smjelosti ovaj tekst i njegov autor nemaju. Jedini je cilj ukazati na krajnje nelogičnosti (da ne kažemo gluposti) kojima obiluje naš javni prostor, kada je riječ o ovoj problematici. Ne može se Stepinac koristiti kao otirač kojim se služi kako se komu ćefne. Ne može se pozivati na Stepinca kad se govori afirmativno o hrvatskoj državi, a istovremeno koristiti Stepinca kada se difamiraju oni koji su vodili tu državu. Iz jednostavnog razloga jer ih ni Stepinac nije difamirao i sve suprotno je zloporaba Stepinca. Nesporno je da su biskupi na čelu sa Stepincem zločine osuđivali bez obzira na to tko ih je počinio. Osuđivali su i ustaške i komunističke zločine. Jasno je također, da Stepinac nikada nije rekao da je ustaški režim savršen i bezgrešan. Međutim, Stepinac je jasno od prvog do zadnjeg dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske zastupao stajalište da je ta država sa njenim vodstvom jedina garancija opstanka hrvatskom narodu u datim okolnostima. Stepinac je smatrao da nema alternative ustaškoj Hrvatskoj i zato bi neki generali poslije bitke u Crkvi danas voljeli da je mislio drukčije, jer se ne bi morali upirati u objašnjenjima kako Alojzije Stepinac u stvari nema nikakve veze s ustašama. Logika je to po kojoj je Stepinac onda trebao misliti i djelovati onako kako sadašnjim Kaptolcima danas odgovara. Koliko je Stepinac u svom mišljenju i djelovanju bio u pravu, a koliko u krivu, povijest je već odgovorila, jer „Vrijeme otkriva istinu“ (Seneka). Povijesna je činjenica da nadbiskup Alojzije Stepinac nikada nije Hrvatima porekao pravo na vlastitu državu, niti je ikada tadašnji ustaški poredak nazvali zločinačkim. Dapače! Sadašnje povjesna istraživanjima to pokazuju, a ako se otkriju neki novi dokumenti i neki novi pogledi, povijest (a u sklopu nje i Stepinac) je nužno podložna reviziji. To joj je u definiciji. Na nama je da istinito prikažemo nadbiskupovo djelovanje koliko god nam ono bilo (ne)shvatljivo. Povijest se ne mjeri mjerilima sadašnjosti. A one kojima je upitna Stepinčeva dosljednost i hrabrost podsjećamo da nadbiskup zagrebački ni u jesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom nije promijenio mišljenje o NDH i ustaškoj vlasti, o kojima nije rekao ni jednu ružnu riječ. A zašto nije? Na povjesničarima je da neumorno istražuju zašto. Ovaj tekst, kojemu je istina jedini uzrok i vodilja, neka bude skroman doprinos tome.
"Kad laž ima lijepo ruho, a istina ružno, tad laž svuda dobro prođe, a istina tužno".
August Harambašić
Reagirajući na moj tekst: Stepinac nikad nije ustaški režim nazvao zločinačkim!, objavljen u Hrvatskom listu (br. 252. od 23. srpnja), Andrijana Perković-Paloš (u daljnjem tekstu „autorica“, pošto ne znam radi li se o gospođi ili gospođici), odgovorila mi je u H.L. br. 254. od 6. kolovoza, trošeći pritom veći dio svojega teksta na nešto što ja niti sam napisao, niti je bilo tema prijepora.
Osobno me ne zanimaju razni kalkulanti ni interesne skupine, koje kada pišu o nadbiskupu Stepincu ili prešućuju određene činjenice ili ih „prilagođavaju“ odnosno iskrivljuju, a sve u cilju uporabe Stepinca za neke njima danas korisne interese. Gdje je pri tome istina to je manje važno. Povijest treba pisati na temelju činjenica i dokumentacije (povijesnih izvora) i na temelju pravilnog interpretiranja istih. U ovom slučaju to je prvenstveno Stepinčev Dnevnik (kojega autorica u svome tekstu uopće ne spominje!), te propovijedi i pisma. U tome gradivu su sadržane sve Stepinčeve misli, stavovi i osjećanja. Samo upotrebom ovoga gradiva možemo doći do istine o Stepinčevom odnosu prema osobama i događajima iz njegova vremena. Međutim, od nebrojenog mnoštva nadbiskupovih izjava, propovijedi i pisama, autorica navodi općepoznatu izjavu sa suđenja, te dva citata čije zaključke i sam donosim u svom prvotnom tekstu, kada kažem da je Stepinac osuđivao i ustaške i komunističke zločine. Što se tiče ostatka teksta, autorica ne navodi NITI JEDNU činjenicu, a o dokazima da i ne govorimo, koja bi bila relevantna u osporavanju mojih navoda i zaključaka.
Podaci koje autorica spominje o staračkom domu u Brezovici kao i nabrajanje mjesta četničkih pokolja u travnju 1941., uopće nisu bili tema moga teksta niti sam ih ja osporavao. Dapače! O četnicima sam donio citat samoga Stepinca koji ih (uz komuniste) naziva „začetnicima svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“. Za potkrijepu svoga naslova: „Stepinac je bio za samostalnu Hrvatsku, a nipošto za ustašku vlast“, autorica nudi čitav niz krivotvorenih postavki i zaključaka ideologizirane jugoslavenske historiografije , i to naravno samo onda kada to odgovara njenim unaprijed odabranim tezama. Naime, autorica doslovno prepisuje teze Viktora Novaka i njegovih ideoloških nasljednika kada je riječ o tobožnjoj Stepinčevoj smjeni ili o „pokrštavanju“. S druge strane za tog istog Novaka i njegove sljedbenike Stepinac nije ništa drugo doli zločinac i izdajica naroda. Autorica to ili ne zna ili joj to ne smeta ?! Naravno da ga ne trpam u isti koš sa gore navedenima, ali nažalost, neistinama o Stepinčevoj smjeni i nizom drugih, služi se i Juraj Batelja. Paralele o odnosu Stepinca i Thompsona prema ustaštvu bolje je ne komentirati, a tvrdnja kako „ ...cijeli svijet, koji ima imalo pojma što se tada ovdje događalo, zna tko je bio blaženi Alojzije Stepinac...“ pokazuje (ne)zavidnu dozu naivnosti kod razumijevanja nacionalne povijesti a i povijesnih procesa uopće.
Da se autorica ni sama ne snalazi na području u koje je zašla, pokazuju i njene kontradiktorne tvrdnje. Na jednom mjestu kaže da je Stepinac bezbroj puta sa propovijedaonic e žestoko prosvjedovao protiv same ustaške vlasti (naravno u nastavku ne navodeći ni jedan dokaz za tu tvrdnju), a nedugo zatim kako Stepinac možda nije izravno napao vlast NDH, ali odupirao se režimu! U ovakvim vratolomijama logici zaista nema mjesta. No, domišljanjima tu nije kraj. Autorica kaže: Bi li, možda, bilo bolje da je jednostavno izjavio pred svima da je ustaški režim zločinački, tek tako da se ne bi mislilo da gaji kakve simpatije prema tadašnjoj vlasti (po ovome, Stepinac je kalkulant i dvolična osoba op.a.), nego da je razborito, ali odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Dakle, po autorici Stepinac se samo pretvarao da gaji simpatije jer je to tada bilo razborito! Da se Stepinac ravnao po toj istoj logici i tim i takvim načelima, onda bi prihvatio Titove zahtjeve nakon rata, jer eto, to bi po autorici bilo razborito,te bi tako Stepinac odlučno i ustrajno pomagao koliko je bilo moguće. Iako sama na drugom mjestu, vezano za suđenje, kaže: Da je tada izjavio da je ustaški režim bio zločinački... sigurno bi mu se smilovali i ne bi ga osudili. Zašto tu nije postupio razborito ?! Ili je Stepinac u stvari zanijekao istinu kada na sudu nije izrekao nikakvu osudu na račun ustaške vlasti ? Autorica je spremna ići toliko daleko da Stepinca indirektno proglašava konformistom te dvoličnom osobom, dok na drugom mjestu upada u zamku koju je sama postavila. Uistinu je teško očekivati od njenoga teksta da ponudi dokaze za napisane tvrdnje, kada ni sama autorica nije na čistu s pitanjima o kojima govori.
O autoričinoj metodologiji i suviše je rečeno, a o iznesenim neistinama i poluistinama sa stajališta povijesne znanosti treba reći slijedeće:
Što se tiče „pokrštavanja“, odnosno ispravnije - vjerskih prijelaza, po svom već ustaljenom običaju autorica ne navodi ni jednog dokaza na koji su to način hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce ili Židove da prelaze na katoličku vjeru?! NDH je donijela samo jednu zakonsku odredbu kojom se uređuje prijelaz s jedne vjere na drugu. U toj zakonskoj odredbi od 3. svibnja 1941. Nema nikakve naznake prema mogućnosti da se nekoga prisili da prijeđe s jedne vjere na drugu. To je bilo stajalište državnih vlasti. U skladu s tom odredbom Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo je slijedeće upozorenje 10. listopada 1941. nižim upravnim tijelima: Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom iznuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriječiti, velikog župana izvijestiti, te protiv njima po zakonu postupiti.
U govoru održanom u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. o vjerskim prijelazima dr. Ante Pavelić navodi da se ima svim sredstvima spriječiti, da bi tko god u tom pogledu bilo kakvo nasilje duhovno ili fizičko vršio: "Ja dopuštam da se usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom ili pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek..."
Treba napomenuti da je u oružanim snagama NDH od ukupno 131 generala, 10 bilo pravoslavne vjere. Među njima Đuro Gruić glavar glavnog stožera HOS-a, nadalje Fedor Dragojlov načelnik Glavnoga stožernog ureda, a Lavoslav Milić glavar Upravnog ureda u MINORS-u NDH. Dakle na čelu najvažnije državne institucije u ratu, vojske, nalaze se pravoslavci. Kako to da nitko od njih nije tražio da promjene vjeru? Dakle, prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima može se zaključiti da je broj prijelaznika sa pravoslavne na katoličku vjeru bio je vrlo mali, odnosno izniman, te da prisilni prijelazi nisu bili službena politika vlasti. Uostalom, sa stavovima državnih vlasti oko prijelaza slaže se i sam nadbiskup Stepinac što se iščitava iz predstavke (čiji sadržaj autorica krivotvori kada tvrdi da se žestoko suprostavio vlastima!) od 20. studenog 1941. koja je u ime HBK upućena Paveliću. U zaključcima se ističu razlozi zbog kojih prijelazi nisu uspjeli, a razloge se naziva pogreškama za koje se kaže: "Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne želimo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica."
Nakon što je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva vjerski prijelazi s pravoslavlja na katolicizam bili su vrlo rijetki.
Autorica spominje da je kanonik Lončar osuđen na smrt samo zbog uvrede Paveliću. Radi se o tome da je Lončar 22.kolovoza 1941. osuđen zbog propagande protiv NDH, pa pomilovan i kazna mu je smanjena na 20 godina, a nakon odsluženih godinu i 5 mjeseci izašao je na slobodu. Na suđenju Stepincu izjavio je da je za stvar Narodno-oslobod ilačkog pokreta trpio (Sudski spis Vrhovnog suda NR Hrvatske, Stup 6/46. – Suđenje Lisaku, Stepincu i dr., str. 2918. i 2920). Od njega je potekla pripovijest kako je Pavelić želio triput smijeniti Stepinca. Na suđenju nadbiskupu izjavio je da mu je to pripovijedao dr. Slamić koji je to navodno čuo od Masuccija, tajnika Marconea - apostolskog vizitatora. Iako o tome nema ni jednog materijalnog dokaza, taj se trač ponavlja do danas, kod većine autora koji se bave ovom problematikom.
Spominjući Makančevu reakciju na Stepinčevu propovijed na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. autorica opet daje jednostavne odgovore na ne tako jednostavna pitanja. Naime, Stepinac je u toj propovijedu dotaknuo srž rasizma i osudio ga. Julije Makanec, ministar narodne prosvjete, odgovorio mu je svojim člankom 7. studenoga 1943. u „Hrvatskom narodu“. Prigovorio je nadbiskupu da širi defetizam, da nije osudio one koji ugrožavaju hrvatske duhovne vrijednosti i ruše hrvatsku državu. Po prethodnom Pavelićevom odobrenju, Stjepan Ramljak, namještenik u Glavnom ustaškom stanu, ponudio se da razgovara sa Stepincem o toj propovijedi. Nadbiskup ga je primio i u razgovoru koji je trajao šest sati razjasnio mu je smisao propovijedi te rekao: recite onima kojih se tiče, da Nadbiskup zagrebački nije nikada bio i da ne će nikada biti izdajica svoje domovine! (P. Zatvorenik, br. 126., rujan 2002.) I tako je, kako kaže Ramljak, taj slučaj bio riješen i o njemu se nije više govorilo (Stepinac mu je ime, knj. II. 297.-299). Da Makančev odgovor na Stepinčevu propovijed nije potaknut nikakvim zlobnim namjerama, potvrđuje i Makančeva čestitka upućena nadbiskupu 23. prosinca 1943. koja glasi: U povodu ovogodišnjeg blagdana Isusova rođenja, dopustite mi, Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, da Vam srdačno čestitam i da Vam u ime najviše hrvatske prosvjetne vlasti zaželim mnogo uspjeha u Vašem teškom i odgovornom radu oko moralnog i vjerskog podizanja hrvatskog naroda.
Nadbiskup je na čestitku odgovorio.
Autorica, govoreći o mom tekstu, kaže kako joj se čini da se sada Stepincu pripisuje nedostatak riječi s negativnim predznakom kad govori o NDH, iako o tome u mom tekstu nema ni spomena.
Važno je upozoriti i na izjavu dr. Ivana Ev. Šarića, vrhbosanskog nadbiskupa koji je nesumnjivo bio poznavatelj vjerskih prilika. On kaže da nikada Katolička crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana, kao za vrijeme Pavelićeve vladavine. (Zbornik 100 godina..., Zagreb, 1995., str.186.)
Stepinčev Dnevnik pruža mnoštvo podataka o političkim prilikama u Hrvatskoj. Stepinac je svakodnevno bio u dodiru s ljudima iz svih društvenih slojeva, a razgovore s njima on ili njegov ceremonijar, a od 28. ožujka 1941. i njegovi tajnici, sustavno su unosili u Dnevnik. Kako nije pripadao ni jednoj političkoj stranci ili pokretu, a Dnevnik je pisan za vlastitu upotrebu a ne za javnost, te su njegovi podatci cjeloviti i objektivni. Zanimljivo je primjetiti što sam Stepinac prije uspostave NDH bilježi u Dnevniku o ustašama i ustaškom pokretu, jer se iz toga iščitava da je njegov stav prema njima trajna konstanta i prije 1941. i poslije.
U Dnevniku, 28. studenoga 1939. bilježi, kako čuje, da Pavelić sve više dobiva pristaša, a 10. ožujka 1940., znači nešto oko dva i pol mjeseci kasnije, da Mačeku opozicija pak raste iz dana u dan. Ustaška politička koncepcija je svakoga dana jačala. S tim u svezi je Stepinac 31. kolovoza 1940. u "Dnevniku" zapisao: "Ne sumnjam ni najmanje da će nacionalni hrvatski pokret vidno porasti nakon ovih zadnjih vijesti i vjerujem da će silno početi padati oduševljenje za HSS i Mačeka. Ta Budak mi je jučer pokazao pismo u kojem mu 60 svećenika šibenske dijeceze odobrava program i obećaje vjernost."
Dana 28. kolovoza 1940. primio je u posjet Budaka. Razgovarali su dva sata. Dok je za Mačeka Stepinac napisao da je jedan pravi kumek, za Budaka je u Dnevniku istoga dana napisao, da se u njemu krije čestita hrvatska duša. U razgovoru su raspravili razna pitanja koja se tiču rada i djelovanja Ustaškoga pokreta prema Katoličkoj crkvi. Složili su se, da današnja Banska Vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma. Na kraju zabilješke o ovom razgovoru Stepinac je iznio svoj sud o Ustaškomu pokretu: Iz svega sam vidio, da ova grupa (ustaše - op. a.) iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego li HSS. U razgovoru je rekao Budaku: Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva.
Slične misli ponovio je u Dnevniku i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS.
Iz svega navedenoga je jasno da u stajalištima i ciljevima ustaškog pokreta Stepinac nije vidio ništa što bi bilo protivno katoličkim moralnim načelima, inače ne bi tako pisao.
Ideje Ustaškoga pokreta zahvatile su sve slojeve hrvatskoga naroda, pa i svećenike. Mnogi katolički svećenici, posebice bogoslovi, odlazeći na studije ili zbog drugih razloga u Rim, stupali su u vezu s Pavelićem i prenosili njegove poruke ustaškim prvacima u Hrvatskoj. Jugoslavenske su vlasti to pokušale preko biskupa spriječiti. Zbog toga se jugoslavenski poslanik u Vatikanu u više navrata tužio i Stepincu, ali uzalud.
Prema Dnevniku, 17. listopada 1940. došao je naš poslanik kod Vatikana g. Mirošević - Sorgo, da opet tuži neke svećenike iz dalmatinskih biskupija da pristaju i pomažu Pavelića. Stepinac ga je na to upozorio, da je Pavelića stvorio Beograd i ludi centralizam, pa je ovaj neobavljena posla otišao. Jugoslavenske vlasti su se nakon neuspjeha kod nadbiskupa Stepinca, obratile za pomoć Vatikanu, da spriječi nacionalno djelovanje hrvatskih svećenika. U Dnevniku od 16. studenoga 1940., piše: jučer je odputovao nuncij u Beograd nakon boravka od 7 dana u Zagrebu. Nuncij je došao po želji Sv. Oca da se informira povodom tužbe sa strane Kr. Vlade o političkoj akciji svećenstva na strani Pavelića. Kaže se, da je vlada ogorčena, a i Maček je u dvosatnom razgovoru s nuncijem iznio svoje žaljenje.
Dakle, Maček je bio podpuno solidaran s beogradskom vladom u suzbijanju rada na uspostavi hrvatske državne nezavisnosti. Nasuprot tomu, Stepinac je stajao na stajalištu, da Pavelića nije stvorila katolička Crkva nego luda beogradska politika.
Uistinu je začuđujuće s koliko odvažnosti autorica nastupa u objašnjavanju i raščišćavanju povijesnih dilema i trilema, a o kojima kako vidimo, zna pomalo ili ništa. Iščitavajući tekst, više je nego očito da autorica Perković-Paloš svojim tekstom (namjerno ili slučajno) više polemizira sa samim Stepincem, a ne sa mnom i s dokazima koje sam naveo. Naime, tvrdnje koje ona navodi suprotstavljaju se izjavama samog Stepinca.
Na kraju zbog ograničenosti prostora navest ćemo samo još jedno svjedočanstvo. Naime, dr. Stjepan Lacković bio je tajnik nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od rujna 1941. do srpnja 1945. godine, te je kao takav autentični svjedok događaja neposredno povezanih nadbiskupom Stepincem. Zbog povjesne važnosti njegovo svjedočanstvo (intervju objavljen 2002.) donosim u opširnijem obliku. Dr. Lacković o Stepincu kaže da nikada nije kalkulirao, niti se koga bojao, jer je njegova savjest doista bila Čista.
Upitan da li se štićenike židovskog staračkog doma u Brezovici moglo spasiti bez suglasnosti državnih vlasti, Lacković odgovara: Može se reći, da to ne bi bilo moguće. Što se odnosa državnih dužnosnika liče, mogu reći da mi je u najboljoj uspomeni ostao ministar Artuković. On je bio čvrst katolik, uvijek srdačan i susretljiv prema Crkvi. Sjećam se, uvijek je govorio da samo popišemo ljude koji su nepravedno zahvaćeni represivnim mjerama režima, i da će on sve učiniti, da se ti ljudi puste na slobodu.
O Stepinčevom odnosu prema NDH njegov tajnik kaže: Znam, međutim, da je u svim kontaktima s predstavnicima Svete Stolice, kao i sa svim stranim diplomatima u Zagrebu (a poslanici katoličkih zemalja nastojali su s nadbiskupom održavati što bolje veze), branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu i da se do posljednjeg trenutka nadao da će NDH opstati.
Dakle, ne radi se tu o bilo kakvoj samostalnoj Hrvatskoj, koji izraz koristi autorica, već konkretno o NDH kojoj je na vlasti bila jedina tada moguća politička opcija – ustaški pokret, jer u to vrijeme nitko drugi u svom programu nije imao hrvatsku državnu nezavisnost.
Kakvo je stav zastupao Stepinac o neprijateljima hrvatske državnosti dr. Lackovič kaže: U to vrijeme takvi su bili u komunističkom pokretu ili su se uzdali u jugoslavensku izbjegličku vladu. Ni s jednima ni s drugima nadbiskup Stepinac nije htio imati nikakva posla, jer je smatrao da je hrvatskim rodoljubima mjesto u obrani vlastite države.
A kojoj političkoj opciji su pripadali rodoljubi koji su tada bili u obrani hrvatske države?
O Stepinčevom odnosu prema Mačeku tajnik Lacković svjedoči: U nekoliko je navrata tijekom rata Maček nadbiskupu slao poruke. Međutim, Stepinac je odbio komunicirati s njim, hoteći i na taj način pokazati što misli. Osim toga, nadbiskup nije bio dvoličan. On je poštivao državnog poglavara.
U potpunosti jasno i nedvosmisleno Lacković govori o Stepinčevom odnosu prema ustaštvu i Paveliću: Međutim, nikad nije dopustio da se ustaštvo poistovjećuje s nacizmom i fašizmom. Isticao je kako to treba oštro lučili. Nacizam i fašizam, jednako kao i komunizam, nasilničke su i bezbožne ideologije, u dubokoj protimbi s naukom Katoličke crkve. Ustaštvo je nešto drugo. U njemu je utjelovljen pokušaj hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Bilo je puno slučajeva i puno pojava da je ta plemenita nakana okaljana, ali time nije nepovratno uništena ona uzvišena ideja za čijim se ostvarenjem izvorno težilo. U tom svjetlu treba gledati i Stepinčevo mišljenje o Paveliću. On mu je priznavao hrvatsko rodoljublje i spremnost da se žrtvuje za Hrvatsku. Njihov je odnos bio korektan.
O pričama o tobožnjim planovima za uhićenje nadbiskupa (koje neistine ponavlja i autorica navodeći da Stepinac nije bio siguran) Lacković odgovara: ... kao Stepinčev tajnik, mogu bez ikakve dvojbe izjaviti da za takvo što ne znam, i da se nadbiskup nikad nije bojao hrvatskih vlasti. Nije za to imao razloga.
Upitan kako je nadbiskup gledao na djelovanje Ustaške mladeži pod vodstvo prof. Oršanića, Lacković kaže: Oršanić je bio moj profesor. Riječ je o izgrađenom i naobraženom katoličkom intelektualcu, izrazitom poborniku hrvatske državne nezavisnosti. Kao takvoga, cijenio ga je i nadbiskup Stepinac. Njega je radovao svaki napredak Mladeži, jer je znao da su na njezinu čelu vjerni katolici i dobri Hrvati.
Na kraju, last but not least, Lacković svjedoči:
Kad sam, prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim, ponudio uredništvu Glasa Koncila da ću napisati jedan članak o njemu, odbili su me. Dodali su da sam jednim svojim interviewom iz 1991., u kojem sam kazao da je odnos Pavelija i Stepinca bio korektan, "puno naškodio" Crkvi i Stepincu. Ja govorim istinu, i ne želim podilaziti nikakvim kalkulacijama. To ne bi uradio ni blaženi Alojzije. On je velik upravo po svojoj uspravnosti, čvrstoću i i borbi za Istinu.(Politič ki zatvorenik, br.126., rujan 2002., str. 5-8.).
Pametnom i suviše!
Autoru ovoga teksta također je iz crkvenih krugova sugerirano da se prošlim tekstom škodi Crkvi, te da nije dobro tako pisati. Čudna je to logika, po kojoj Istina škodi onima kojima bi trebala biti na prvom mjestu.
Ovime, ovaj prijepor sa moje strane držim riješenim, a do daljnjih DOKAZA o ništavnosti mojih dokaza i završenim.
Promijenite tekst ili nadimak. Međusobno se nikako ne slažu. Tekst je na razini vrtićke agitpropovske škole i vrijeđa zdrav razum
Ako se ne zna sadržaj Stepinčeva dnevnika kako se može znati kakve bi bile posljedice njegova objavljivanja? Nagađanja ne spadaju u prihvatljiva objašnjenja, posebno ne u tako osjetljivim temama.
Hoću reći, vi tražite dokaze, a imate ih u gornjem tekstu i viška...
Teško je raspravljati s nekim tko ima višak dokaza, a ne pokazuje ni jednoga.
Dokumenti mogu, ali ne moraju biti dokaz za određenu tvrdnju. Što im treba više tumačenja to je njihova uporabljivost manja. Razlaganje nečega znači sagledavanje svih njegovih sastavnica na način koji ne pruža nikakvu sumnju u njihov broj, svojstva i međusobne odnose.
Eto, iz Vašeg viška ja ne mogu odvojiti ni jedan jedini za dokaz citiranog teksta.
Oni se ne mogu dijeliti na one za 10 % i 90 % teksta, nego postoje ili ne postoje.
Optuživati Kaptol za jugoslavenstvo preozbiljno je da bi se s tim moglo poigravati.
Pa naravno da je velikosrbima i jugounitaristim a sve što je hrvatsko 'zločinačko' i čemu taj napor da ih uvjeravamo u suprotno?
Govorili vi satima i danima - njima je to svejedno - oni se ne će pomaknuti sa svoje 'nulte pozicije hrvatskog zločina'.
Prema tome, štono pjesma kaže - uzalud vam trud svirači...
N.D.H. je bila povijesna činjenica... i točka.
A o odnosu Stepinca prema N.D.H ne treba ništa više od ovoga:
»Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda!«.
To je bit gornjeg teksta. Duboko sam uvjeren da autor gornjeg teksta nije agitpropovac kako ga ovdje neki prozivaju.
A pitao bi onda kaptol - a što je bila tadašnja hrvatska alternativa početkom 1941.?
Sovjetska Hrvatska?
Ili što?
Slažem se da bolje alernative 1941 nije bilo, jer tada osim ustaša nitko nije u programu imao samostalnu Hrvatsku, jer Maček je do kraja branio Jugoslaviju.
Maček je kao svoj politički doseg imao konfederaciju - Pavelić od uvijek samo pravašku, slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Što se tu imalo razmišljati početkom 1941.?
Ja govorim o početku - da su stvari kasnije otišle u krivom smjeru to je valjda svima jasno. Ali ne samo greškom ustaškog vodstva već i ukupnom konstelacijom odnosa u svijetu.
14. srpnja 2009. 120. obljetnica rođenja dr. Ante Pavelića
Rimski ugovori su zacijelo jedno od vrlo osjetljivih i nedovoljno razjašnjenih pitanja NDH, koje se nekritičkim pristupom i danas krivo interpretira što naravno ima za svrhu stalne negativne stigmatizacije svega što ima ikakvih dodira s NDH i dr. Antom Pavelićem. Stoga, u svrhu približavanja stvarnim događajima iz toga vremena a povodom 120. obljetnice Poglavnikova rođenja, odlučili smo se za ovu osjetljivu temu. Ovo je najkraći mogući prikaz tadašnjih prilika, jer bi za ozbiljniju analizu trebalo barem sat vremena a i više, a za sveobuhvatnu bi trebao jedan cijeli simpozij.
Talijani su odavna pokazivali pretenzije na Hrvatski teritorij a pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.
U 1915. godini, za Prvoga Svjetskoga rata, Italija uvjetuje svoj (izdaju kao 1943.) ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima za Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke.
Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu, to je „Londonski ugovor“.
Italija je tada stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali "Londonski ugovor" nije stupio na snagu, on je kasnije reguliran Rapalskim ugovorom. Kao napomena; Londonskim ugovorom su sile Antante nudile i stvaranje Velike Srbije koja bi obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju. Srbi su ga odbili potpisati jer su još tražili Banat koji je ponuđen Rumunjskoj i Makedoniju, koja je bila ponuđena Bugarima.
Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS po kojemu je Italiji pripojena Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac.
Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ni ovim ugovorom nisu bili zadovoljeni iredentistički apetiti. Novim ugovorom između Italije i Kraljevine SHS od 27. siječnja 1924. stvorena je Slobodna Država Rijeka koja je također pripala Italiji.
Početkom travnja 1941. godine talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.
Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Ante Pavelić je stajao pred teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva značilo bi kraj Hrvatske Države,
okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske, prema liniji Karlovac-Mostar.
Dilema dr. Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.
U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" 22. travnja izjavio da je Njemačka nezainteresiran a u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem." (Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971., str. 111)
Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.
"Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi." (Isto, str. 114.)
U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. (Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.)
Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talija nskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:
"Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrva tskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrva tske personalne unije". (Isto str. 123.) Relevantna i za nas nepovoljna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala.
U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi.
Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: "Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.
S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim
čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju sletjeti na plijen.
Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.
Kaže nam otprilike ovo:
"Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,.... Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju našu potpunu nazočnost na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti između Italije i Hrvatske.
Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani. (Bulat, E., Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958., sv. 24, 11.)
S. Kasche, njemački veleposlanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širem obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.
U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja "da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.
Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche. (Prema Krizmanu, B., Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128)
U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju".(Isto)
U jednom drugom brzojavu od 3. svibnja. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu.
U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. Benzon, veleposlanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.
Talijanski uvjeti su ovakvi:
1) Stvara se hrvatsko-talija nska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.
Tek nakon što se prihvate uvjeti tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice.
Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talija nske unije znači uništenje hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. To znači sve do Karlovca.
Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. svibnja 1941. informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman otputovati u Rim, da Musolinija obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada.
Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije više u stanju podnositi da trenutačno stanje i dalje potraje.... Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva praktički žrtvovao nezavisnost Hrvatske.
"U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne."(Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V. 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971.,str. 135.)
Evo, kako je sam dr. Ante Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani.
"Sa Cianom sam se sastao u Banskim dvorima u Ljubljani. Netom što je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva prijedloga.
Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, preko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksuz, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam im na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći rat s nama. Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio?
Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakve odluke prije nego konzultira Mussolinija. Savjetovao sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima ) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.
Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priopćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem."(Sinovči ć, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347)
Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venacija u Rimu.
Potpisivanju ugovora bili su nazočni predsjednik talijanske vlade Musolini, ministar vanjskih poslova grof Conte Ciano i još dva dužnosnika, Poglavnik tada u svojstvu predsjednika vlade, te potpredsjednik vlade NDH dr. Osman Kulenović, ministar unutarnjih poslova NDH dr. Andrija Artuković, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova dr. Mladen Lorković, šef protokola ministarstva vanjskih poslova dr. Vjekoslav Vrančić a po nekima je bio nazočan i dr. Mile Budak što se ne može sa sigurnošću tvrditi.
Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji. U sastavu NDH ostali su i otoci Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Na te zahtjeve Musolini je uputio pismo Poglavniku u kojemu navodi: „da će talijanska vlada u najkraćem roku pripremiti nacrt utanačenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja grada Splita i otoka Korčule“.
Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na uže područje srednje Dalmacije, i na taj način sačuvao Državu. Velika je nepoznanica, da to nije učinio, kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu svoje nezavisne države. Poglavnik se kao pravaš očito vodio maksimom Oca domovine dr. Ante Starčevića, neka je uru široka i uru dugačka, samo neka je Hrvatska. A NDH je i ovakva, s kratkotrajnim teritorijalnim ustupcima, bila najveća hrvatska država u našoj povijesti. Ovdje potrebno raskrinkati i agitpropvske tvrdnje da je NDH prodala teritorij, a pri tomu „zaboravljaju“ reći da je veći dio toga teritorija već bio talijanski, poklonjen Italiji od prve Jugoslavije.
Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.
Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
"Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more." (Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.)
Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora, Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943.
"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost, te upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili u život.
Naprotiv, svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
Ovi ugovori bili su sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom evropskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku."
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
Dr. Ante Pavelić
Upravne odredbe
Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave, i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir, Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu, te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.
Aktom poništenja Rimskih ugovora, NDH je pripojila sav svoj teritorij koji je po tim Ugovorima pripao Italiji, ali ne samo to, matici zemlji su priključeni i teritoriji koji su Rapalskim ugovorom pripadali Italiji a to su Zadar, Istra i spomenuti otoci.
Dakle nikakav ZAVNOH nije priključio Istru i Zadar Hrvatskoj, nego je to učinila NDH. Zanimljivo je da se iz tih zavnohovskih krugova neprestano upravo NDH optužuje da je dala teritorij Italiji i to kada praktično nije imala ni jednoga vojnika, a osporava se to da je NDH kasnije imala snage vratiti taj teritorij natrag.
Po njima ona to nije mogla vratiti iako je tada NDH bila na vrhuncu moći s velikom vojnom silom od 250.000 dobro naoružanih vojnika na raspolaganju.
Državu nije lako stvoriti, u tim okolnostima je bilo neizbježno raditi neke ustupke i žrtve, ma kako one bile bolne. Stoga ne nasjedajmo na komunističku propagandu kojoj je cilj Hrvatima omrznuti i svaku pomisao na državu, pa se i dalje služe lažima kako bi nas usmjerili u pravcu koji njima odgovara. Svi oni koji apriori osuđuju Poglavnika zbog ovih neizbježnih ustupaka, neka se samo sjete naše bliske prošlosti i neka se upitaju, što je Tuđman mogao učiniti kada su Srbi zatražili odcjepljenje Krajine. Mogao je učiniti jedino što i Pavelić, taktizirati i pregovarati dok se dobro ne naoruža.
Krajina je vraćena vojnom silom, a silom NDH uspostavljena je vlast i na svim tada otetim područjima.
Za kraj, Poglavnik nije kriv zbog gubitka NDH, tu je ključnu ulogu odigrala nova konstelacija snaga u svjetskom poretku, Teheranska konferencija, a partizansko-čet nički i jugounitaristič ki pokret je samo lukavo i perfidno iskoristio tu situaciju te dokinuo hrvatsku državu i ponovno zločinačkim i nasilnim metodama Hrvatima nametnuo Jugoslaviju.
U Zagrebu, 14. srpnja 2009. Josip Miljak
Pročitajte tekst o ubojstvu kralja Aleksandra, prijevod Sunić, a autor Christoper Dolbeau, s kojim sam u kontaktu i koji piše istinito i hrabro.
Dok mi ne budemo imali svojih hrabrih autora od ugleda koji će pisati o NDH bez silne želje da se ta tema stalno stigmatizira i blati, Drugi svjetski rat ne će prestati.
Reagirao sam na ovaj članak upravo zbog toga neumitnoga ali. A i cijeli članak je potpuno bezvrijedan jer se pretjerano trudi dokazati da je Stepinac bio protiv NDH što je laž.
Vjerojatno imate njegov govor iz 1943. pa vidite što Stepinac govori. Ako nemate poslati ću Vam.
S poštovanjem!
OSim toga, svaki razuman čitatelj će vidjeti da je svo Lukinovićevo piskaranje o Stepincu dokumentirano pobijeno iz teksta gornja prva dva komentara.
Pozdrav!
Pođimo prvo od činjenica:
1)Svaki narod ima pravo na svoju državu;
2)Hrvati su narod;
3)Hrvati imaju pravo na svoju državu;
4)Na kugli zemaljskoj ima više naroda nego država.
E sada u svjetlu ovih činjenica, kada neki narod ostvari svoje pravo na državu i uspostavi svoju državu pravo pitanje jest što daje legimitet toj državi, vlast ma kakva ona bila ili opravdana težnja naroda za svojom državom.
I tu dolazimo do suštine problema, ako je vlast neke države zločinačka znači li to da se pravo na državnost može izgubiti.
Gotovo cijela historiogrsfija uporno inzistira na tome da zato što je Hrvatsku državu uspostavila vlast koja će se pokazati genocidnom ta država u svojoj biti ništavna i kao takva morala propasti. No to je izvrtanje teza, jer iako zbog loših vlasti doista propadaju i države i narodi to ne znači da zbog loših vlasti moraju propasti države i narodi. Ili da budem još jasniji, propast neke države i naroda može se desiti kao posljedica loše vlasti no države i narodi ne moraju propasti da bi bili kažnjeni što im je vlast loša. Jer kada bi zbog kao kazna za lošu vlast bili uništeni cijeli narodi i države, tko bi na Zemlji ostao od ljudi.
Nitko nije rekao da Turci nemaju pravo na svoju državu zbog genocida nad Armencima, nitko nije pobio sve sve Nijemce nakon holokausta nad Židovima, Romima, Slavenima i uništio im državu. Nije uništena država već je promijenjena vlast.
Ali u Hrvata se gura ta teza da zbog genocidne naravi Ustaške vlasti, a da je ona bila takva to nitko pametan i moralan ne spori, Hrvati nemaju pravo na svoju državu.
Stoga je za Hrvate možda i sreća da je postojala paralelna Hrvatska država u šumi jer tko zna kako bi se povijest za Hrvate odvila da smo se svi našli na gubitničkoj strani. A kod takvih što bi bilo kad bi bilo priča treba uzeti u obzir najgori mogući a ne najbolji mogući ishod.
I sada na kraju ostaje pitanje a gdje je tu Stepinac. Stepinac je u žrvnju povijesti, njega kao da je zadesila ona židovska kletva:"Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima."
Ostaje samo žalosna činjenica da hrvatski kler nije uspio izvršiti svoju zadaću od Boga datu a to je da bude savjest Hrvatskog naroda. No i oni su bili samo ljudi pa je stoga shvatljiva činjenica da se u doba rata nisu usudili otvoreno, nedvosmisleno, jasno i najvažnije od svega aktivno suprotstaviti ustaškom genocidu nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima a sve zbog straha da ne dovedu u pitanje samu opstojnost Hrvatske države, koja se našla u žrvnju velikih svjetskih sila i ideologija.
Shvatljiva činjenica, ali da li ih to opravdava u načinu kako su djelovali ili nisu djelovali to prepuštam Bogu.