Prenosimo iz Glasa Koncila zanimljiv tekst koji baca dodatno svjetlo na zbivanja u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svijetskog rata, odnosno o odnosima između Ante Pavelića i ustaša s jedne strane, i Katoličke Crkve s druge strane. Tekst u nastavku ove odnose poglavito opisuje prateći mnogobrojne kontakte svećenika Vilima Cecelje, za kojeg će nadbiskup Stepinac na svom montiranom suđenju reći: "Ostajem kod toga. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikomu ni vlas s glave pala". Tekst koji prenosimo je drugi nastavak feljtona "Uzorni svećenik Vilim Cecelja i blaženi Alojzije Stepinac" , a rubrika feljtoni sa mnogim vrlo zanimljivim i vrijednim sadržajima na stranicama Portala Glasa Koncila može se naći ovdje.(mm)

 

Nadbiskup i uspostava NDH-a

U lipnju 1940. nadbiskup Stepinac i Cecelja zajedno su bili na odmoru u Mokricama te su imali prilike za duge razgovore o raznim temama. Dotakli su se dakako i politike. Cecelja je nadbiskupu povjerio da »pozna neke osobe koje su vodile Pokret za obnovu hrvatske države«. Bilo je to za njegova župnikovanja u Hrastovici, a upoznao se s glinskim liječnicima dr. Cvitanovićem, dr. Rebokom i odvjetnikom dr. Jerecom, koji su kasnije imali vidne uloge u ustaškom pokretu i vlasti NDH-a. Cecelja je povjerio nadbiskupu kako spomenuti vođe Pokreta drže da je nadbiskup za Jugoslaviju te da mu zamjeraju povezanost s dr. Mačekom. Nadbiskup mu je odgovorio da on zna što je Beograd, da mu hrvatski narod i njegova prava leže na srcu, a Ceceljini znanci u tome nemaju pravo. »Upitao sam ga da li bih smio ovo staviti do znanja vodećim ljudima iz Pokreta. On je to odobrio, i, štoviše, rekao mi je da su im njegova vrata uvijek otvorena. Što god treba, neka poruče po meni. Moja malenkost postala je tako neke vrste posrednik.«

»Na koncu mi u šali reče: 'Vidiš ti, nisam ja ni slutio da se moj Cecelja bavi politikom.' Odgovorio sam mu: 'Preuzvišeni, ja se s politikom nikad nisam bavio, a i neću, ali držim da je svećenik dužan načiniti u svim prilikama, gdje god može, dobro svome narodu i Crkvi, a osobito u ova vremena velikih previranja u kojima živimo. To tim više kad znadem da su ljudi katolici i žele iskreno dobro Crkvi i Hrvatskoj.'«

Na dan proglašenja NDH-a Cecelja se kretao Zagrebom kako bi doznao što više o svemu što se zbiva. Navečer je došao na dvor nadbiskupu i izvijestio ga da Nijemci ulaze u Zagreb, a on je u Banskim dvorima prisustvovao preuzimanje vlasti. On je bio malo zamišljen, i reče: »Cecelja, rekao je Zrinski: Ne viruj Nimcu ko ni suncu zimsku!«

»Kad sam na Uskrs došao k nadbiskupu, bio je smiren, i zamolio me da ostanem u Dvoru te se interesiram kad će Poglavnik stići u Zagreb da ga svečano dočeka pred katedralom. On se je spremao za pozdravni govor. Kanio je brzojavno pozvati i sve biskupe u Zagreb«, zapisao je Cecelja.

Pavelić je, kao što je poznato, krišom ušao u Zagreb te od dočeka i pozdravnoga nadbiskupova govora nije bilo ništa. Iako je Nadbiskup bio dosta suzdržan, ipak je očito da mu je bilo drago što je uspostavljena hrvatska država, što on uostalom nije nikada ni zanijekao. Cecelja je pak bio u neprestanom kontaktu s novim vlastima i budno pratio sve što se zbiva te o tomu izvještavao nadbiskupa.

Cecelji je unatoč tomu promakao susret nadbiskupa i Poglavnika. On je za nj čuo tek naknadno od samog nadbiskupa te je to ovako opisao: »Kad sam za nekoliko dana stigao k nadbiskupu, našao sam ga vrlo dobro raspoložena. Nasmiješio se, i reče: 'Bio sam s Poglavnikom. Cecelja, ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako je meni pripovijedao, Hrvatska će biti raj.' To su bile doslovno njegove riječi poslije prvoga susreta s Pavelićem. Što su razgovarali, nisam ga nikada pitao. Meni je bilo drago da je zadovoljan i da se nisam prevario i sâm u svojim očekivanjima.«

Danas je lako predbacivati nadbiskupu Stepincu da se prevario u ocjeni Pavelićeve vlasti. On je smatrao da hrvatski narod ima pravo na svoju državu, a Poglavnik mu je, očito, govorio nešto sasvim drugo od onoga što je kanio. Možda se prevario u procjeni, ali ne u želji.

Uostalom, koliki su se razočarali u komunističkoj državi koja je uslijedila nakon rata! Bilo bi zaista korisno svestrano usporediti četiri godine ustaške vlasti u NDH-u i iduće četiri godine komunističke vlasti Titove Jugoslavije, da govorimo samo o jednakom vremenskom razdoblju. U čemu je bila razlika? U broju počinjenih zločina? U otimačini i pljački? U kršenju ljudskih prava? Sigurno ne. Razlika je bila jedino u tome što su se iste stvari za NDH-a događale u vrijeme rata, a komunističke u vrijeme mira.

Prisega vlade

Najčešće je u komunističkoj literaturi protiv Cecelje spominjan podatak da je pred njim prisegnula ustaška vlada. O okolnostima se međutim uglavnom šutjelo, a Cecelja je sam opisao taj događaj ovako: »Nekoliko dana poslije dolaska Pavelića u Zagreb, na 16. travnja, nazove me nadbiskup na telefon i reče mi da dođem odmah k njemu. Bilo je popodne oko 2 sata. Kad sam stigao u Dvor, reče mi da ga je nazvao Poglavnikov ured i zamolili su ga da me pošalje poslije 5 sati u Banske dvore da prisustvujem prisezi Poglavnika i prve Hrvatske vlade. Ostao sam u prvi čas bez riječi. Taj me je postupak vrlo iznenadio, i rečem nadbiskupu da ovo nikako ne razumijem. Kako to da nisu njega pozvali da prisustvuje prisezi? On mi odvrati da je u Beogradu to uvijek obavljao beogradski župnik, pa mogu i ja mirne duše poći. Odvratio sam: 'Ali, to je prva Hrvatska vlada i tu spada sâm nadbiskup. Dozvolite mi da pođem do njih i da raščistim ovu stvar.' On mi reče da mogu poći, pa ako oni žele, on će drage volje prisustvovati prisezi.«

Cecelja je pošao tražiti razjašnjenje od Budaka koji mu je rekao: »Poglavnik je tražio da položi prisegu pred ustaškim svećenikom. Ja sam odmah predložio tebe jer si ionako bio uvijek s nama. Ja sam se tome protivio i tražio sam uporno da prisezi prisustvuje sâm nadbiskup, jer je to historijski događaj. Na to mi prizna da nadbiskup ne dolazi u obzir jer je ipak bio na Solunskom frontu. Protestirao sam protiv toga izraza i upitao ga: Zar nije nadbiskup dovoljno pokazao koliki je Hrvat? On je to priznao, ali reče mi da ne može više ništa na tome promijeniti jer je već sve određeno.«

O prisezi je Cecelja drugi dan izvijestio nadbiskupa i »predložio mu da odmah načini vizitu novim ministrima. On je to odmah prihvatio i zatražio da ga pratim, jer on ne zna kamo sve mora poći. Posjetio je najprije Poglavnika, a onda ostale ministre po redu, koji su uglavnom još imali svoje urede svi u Banskim dvorima.

»Animozitet Pavelića i ustaša prema nadbiskupu Stepincu došao je dakle do izražaja već u prvom tjednu postojanja NDH-a i potrajat će do kraja.«

»Hrvatska je izgubila svoja pluća«

Jedan od najsramotnijih Pavelićevih čina bilo je svakako potpisivanje Rimskih ugovora s Mussolinijem u kojem je Italiji prepustio Dalmaciju i otoke, a pritom još prihvatio morbidni zahtjev da »vojvoda od Aoste« postane hrvatskim kraljem. Cecelja je protiv svoje volje tomu prisustvovao, opisuje kako se to odvijalo, a o nadbiskupovoj reakciji bilježi: »Za put u Rim, koji je uslijedio 18. svibnja, nadbiskup je napisao opširno pismo svetom ocu papi Piju XII. o događajima u Hrvatskoj i o osobi Poglavnika. Po dolasku u Rim i svršenim dvorskim ceremonijama, kod kojih su istom neki delegati saznali po što se zapravo išlo u Rim, i poslije ručka u Piazza Venezia odvojio sam se od društva i poskrbio se da pismo dobije u ruke mons. Magjerec, koji ga je odmah odnio u tajništvo.«

»Nadbiskup se našao vrlo pogođen Rimskim ugovorima. Nitko nije znao unaprijed za njihov sadržaj. Sve se držalo u najvećoj tajnosti. Kad je čuo da prelazi u talijanske ruke najčišći dio Hrvatske s morem, reče mi: 'Hrvatska je izgubila svoja pluća. Kako će disati? Recite im to!' Ali, bilo je sve prekasno.«

Protiv rasnih zakona

Cecelja opisuje slučaj jedne nadbiskupove intervencije kada se Cecelja konačno razočarao u Paveliću: »Na 11. lipnja 1941. god. pozvao me je nadbiskup k sebi i poslao me k Poglavniku da interveniram za dr. Schulhofa, Židova, koji je bio vlasnik tiskare 'Tipografija' u kojoj se tiskao 'Jutarnji list', a koji je već bio u zatvoru a tiskara mu je bila oduzeta. Kad sam u tajništvu rekao da me šalje nadbiskup, Poglavnik me je odmah primio, makar je u predsoblju čekao potpredsjednik Vlade beg Kulenović, a kod njega je bio dr. Artuković, ministar za unutrašnje poslove, i dr. Lorković, državni tajnik za vanjske poslove. Isporučio sam mu nadbiskupovu molbu, a i opasku: ako se ne prestane s progonom Židova, da će u nedjelju morati ustati protiv toga u svojoj propovijedi. Poglavnik mi reče sljedeće: 'Reci nadbiskupu da je imovina, istina, podržavljena, ali je bolje da to učinimo mi, jer će Nijemci inače svu oduzeti. Za Schulhofa reci da ću učiniti što mogu, a za propovijed ga molim neka odustane, jer će poslije toga biti još veći nemir. Mi još nismo potpuni gospodari u Hrvatskoj.' Razgovarali smo vrlo kratko i o događajima. Poglavnik je dao znati da je situacija teška. Onda je ustao, namrštio se i, kao da se sjetio da je suveren, reče mi odrješito: 'Nemoj reći nadbiskupu da ga molim, nego mu reci da ne smije držati u nedjelju propovijed protiv mjera koje su poduzete protiv Židova jer će samo pogoršati položaj. Uostalom, reci da će za Schulhofa biti sve u redu, a ja ću već načiniti svoje!' Bio sam kao oparen.

Kad sam bio na ulici, sve je gorjelo u meni. Vidio sam da moji ideali propadaju, ali kome sam se mogao žaliti.

Nadbiskup se, ako i nerado, zadovoljio mojim odgovorom i privremeno je odložio svoju propovijed, dok vidi kako će se dalje razvijati stvari.

Tako je nadbiskup u pitanju Židova ostao bespomoćan. Jedini izlaz za njih bio je bijeg kroz talijansku zonu u Italiju. Oni koji su se znali snaći ostavili su imetak i pobjegli k Talijanima, i ostali su na životu. Oni koji su nastojali spasiti imetak, izgubili su i život i imetak. Nekima je podijeljeno arijsko pravo, najveći dio odveli su Nijemci u Njemačku: a oni za koje se znalo da su surađivali s komunistima bili su odvedeni u logor Jasenovac.«

Pavelićevi kapelani

Cecelja nije bio Pavelićev kapelan, pogotovo ne ispovjednik.

U optužbama protiv vlč. Cecelje uporno se provlači tvrdnja kako je on bio Pavlićev kapelan i ispovjednik, pa su to podvaljivali i Amerikancima u logoru kada su tražili njegovo izručenje. U zapisima Cecelja spominje i Pavelićeve kapelane te piše: »Poglavnik je kao suveren države držao svoga dvorskog kapelana. Prvi je bio fra Dionizije Juričev, duhovnik dalmatinske provincije, a poslije njegove pogibije na terenu imenovan je vel. Rafael Medić, Hercegovac, eksfranjevac, koji je pripadao đakovačkoj biskupiji. On je čitao nedjeljnu misu za Poglavnika i njegovu obitelj. U zatvoru (američki logor u Glasenbachu - naša primj.) interesirao sam se baš kod njega da li je ikada čitao evanđelje ili držao propovijed, pa mi je odgovorio da nije, nego je samo čitao tihu misu u vrijeme kad je to Poglavnik odredio.«

O stavu nadbiskupa Stepinca prema progonu Srba Cecelja piše povodom zločina u glinskoj crkvi. »Prvu vijest o pokolju pravoslavaca dobio je nadbiskup iz Gline. Vijest je donijela dr. Katica Vojvoda, liječnica, koja je radila zajedno s dr. Cvitanovićem i dr. Rebokom u bolnici u Glini. Jedne noći, koncem lipnja 1941. godine, bili su iz Gline odvedeni svi muškarci iznad 16 godina. Bilo im je rečeno da idu u Zagreb. Međutim, brzo se saznalo da su pobijeni svi nedaleko od Gline i zakopani u jednome polju. Nadbiskup je odmah napisao protestno pismo ministru unutrašnjih poslova i pozvao me da mu ga osobno predam. Ja sam to i učinio s primjedbom da će se ovakvi ispadi ljuto osvetiti Hrvatskoj. Ministar o tome nije ništa znao. Poslije se ispostavilo da su ustaše povratnici, željni osvete radi toga što se sve događalo u Hrvatskoj s njihovim obiteljima i Hrvatima za vrijeme njihova boravka u inozemstvu, sami na svoju ruku izvršavali zlodjela. Val pokolja je započeo i više se nije dao zaustaviti. Nažalost ga razjarivao dr. Budak svojim govorima i od njega je nastala uzrečica: 'Srbe na vrbe.' Čuo sam od pojedinih ustaških časnika da je u pozadini stajao i sâm Poglavnik. Navodno je želio očistiti Hrvatsku od Srba. Vjerujem da je to moguće jer su se rušile pravoslavne crkve, židovske sinagoge, a sve je to bilo javno izvođeno, a da zato nije bio nitko pozivan na odgovornost. Osnovano je Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, koje je bilo izuzeto posebnom zakonskom odredbom ispod ministarstva unutrašnjih poslova i podređeno direktno Poglavniku. Tako ministar nije u tom pogledu mogao ništa više učiniti. Nastao je građanski rat u kojem su se na terenu događale užasne stvari i s jedne i s druge strane. Nadbiskup je imao pune ruke posla, spašavati ljudske živote gdje god je mogao.

Protestirao je svakom zgodom kad je god čuo za kakav javni zločin, i to najoštrijim riječima. Proteste je slao pismeno na Poglavnika. Na svoje sam oči vidio srušenu pravoslavnu crkvu u Glini. Dao ju je srušiti veliki župan dr. Mirko Jerec. Bila je parola: Treba srušiti sve crkve, jer su one gnijezda srpske propagande. Znam da je nadbiskup predlagao Poglavniku da osnuje Hrvatsku pravoslavnu Crkvu i da pusti pravoslavce na miru, jer će biti pokorni građani, kako su bili i za vrijeme Austrije. No, sve je to palo u vodu. Mržnja i osveta već su bile zauzele toliko maha da nije bilo moguće obuzdati ni jednu ni drugu stranu. Po selima su znala ostajati djeca bez roditelja. Nadbiskup se odmah izjavio spremnim da će se za njih skrbiti, pa je mnoge spremio u svoj Dvor.«

Zar sam ja hrvatski izrod?

»Razumije se da protesti nadbiskupa nisu bili dragi ni Poglavniku, a još manje ustašama. Jednoga dana pozove me nadbiskup k sebi i pripovijeda mi kako je k njemu došao Ivo Bogdan i reče mu da je bio kod njega dr. Ivo Guberina, svećenik, bivši franjevac, ustaški povratnik, i u razgovoru ga upita: 'A dokle će sjediti ovaj solunac na nadbiskupskoj stolici? Ako se neće sâm maknuti, naći ćemo puta da ga mi maknemo.' Nadbiskup se uzrujao tako da je vikao: 'Reci im da se oni mogu igrati sa Stepincem, ali se neće igrati sa zagrebačkim nadbiskupom. Zagrebački nadbiskup nije šuša-buša da će se zastrašiti prijetnjama. On znade svoju dužnost, a o njemu će reći svoj sud Sveti Otac, a ne ustaše!' Ja sam ga pustio izvikati se jer se s njime nije dalo raspravljati kad je zapao u srdžbu. Stavio sam mu na srce da se na takve prigovore uopće ne osvrće, nego neka i dalje osudi sve što je za osuditi i što se protivi nauci Crkve i ćudoređu. U daljnjem razgovoru upita me: 'Pa reci mi, kome onda pripadam? Srbima nisam bio dosta Jugoslaven, mačekovcima sam bio pavelićevac, a ustašama sam solunac. Pa čiji sam onda? Zar sam ja hrvatski izrod? Ali ja ti kažem, neće se šaliti sa zagrebačkim nadbiskupom!' Obećao sam mu da ću pobliže ispitati koji su to ljudi iza toga i javiti mu. Međutim sam ustanovio da su zbilja neki pojedinci čak pokušali, da Sveta Stolica opozove nadbiskupa, ali im je bilo sve uzalud. Nadbiskup je operirao sa činjenicama i nije mu se moglo nigdje dokazati da je neprijateljski raspoložen protiv hrvatske države, a kao nadbiskup imao je svetu dužnost da upozori na ono što nije valjalo. Tako su stanoviti elementi izgubili bitku s nadbiskupom i morali su se povući. Ali, oštrica je ostala i kod njih a i kod nadbiskupa, makar je on, što se tiče njegove osobe, nije nikada ispoljavao. Uz ono što se događalo na terenu, a još k tome i napad na njegovu osobu bio je dovoljan razlog da je ustaški pokret izgubio njegovu simpatiju, a i sâm Poglavnik, koji se u nekim stvarima pokazao dvoličan, nije više za nj značio mnogo. On ga je poštivao kao državnog poglavara, ali njegova osoba kao takva potamnila je. Odnosi između nadbiskupa i Vlade postali su zategnuti.«

Andrija Lukinović
Glas Koncila

Sub, 19-10-2019, 07:42:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.