Moj križni put (3/4)

 

Jednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli. Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili.

Tada se je, naime, govorilo između nas, da će vojnike poslati u Sibir, a da će civili ići kućama. A u Sibir se, bogme, nije nikome išlo! Konačno, opet pokret. Ide se prema Bjelovaru. Kroz sam Zagreb, te na izlasku kroz Vlašku, Maksimirsku i Dubravu stražari se vladaju pristojno. Ide se brzim tempom, ali nema nekih ispada. Nešto prije nas je krenula i kolona civila, ali kako smo mi išli brže, to smo ovu kolonu prestigli u Dubravi. Tu sam ponovo vidio oba brata. Pozdravili smo se, mahnuli jedni drugima – doviđenja u Dubrovniku! Više ih nikada nisam sreo. Nikad nisu došli u Dubrovnik. Ubijeni su negdje, vjerojatno između Zagreba i Bjelovara. Uskoro osjećamo umor. Ne može se više pješačiti kao kroz Sloveniju. Iscrpljeni smo. Osim toga, večina nas je bosa. Bole noge i svi udovi. Gladni smo. Prolazimo kroz hrvatska sela pa nam seljanke dobacuju komade kruha. Stražari viču i tjeraju ih, no u drugom selu se slika ponavlja. Opet počinje pucnjava. Repriza Slovenije. Tko ne može dalje, dobija kuglu u čelo. Tko je istrčao iz kolone, da uhvati komad kruha, često ostaje u jarku sa zalogajem u ustima. Umro je, a da ga nije uspio ni pojesti!

Predvečer smo stigli u Dugo Selo. Pada kiša i mokri smo do kože. Utjerali su nas u neke barake. Iz drugih baraka čujemo zapomaganje. Tamo su, navodno, ustaše. Kroz vrata te barake su izvukli dva čovjeka potezajući ih za kose i pred našim očima ubili. Nas neće jer mi nismo «ustaše». Tko bi razumio tu njhovu klasifikaciju? Iste noći nastavljamo dalje. Kiša još uvijek pada pa su i stražari nervozni, iako su svi oni na konjima. Da bi skratili put, ili da bi nas tamo lakše pobili i poslije zakopali, skrenuli smo s glavnog puta te idemo nekim jarugama i potočinama. Noć je kao u rogu. Potpuni mrak. A kiša pljušti kao iz kabla. Provala oblaka. Kolona se presjeca, dolazi do zastoja. Voda nam u tim potočinama nekada dolazi i do koljena i ne možemo dalje. A straža bijesni i puca nasumice. Što mi više zaostajemo, jer zaostajati moramo, to stražari više pucaju i ubijaju. Pravi pakao. Ništa se ne vidi osim bljeska munje i oružja. Tko će iz ovoga izaći živ? S druge strane je to prilika za skloniti se sa strane i pobjeći, što su, vjerujem, neki i napravili. Bestijalna iživljavanja naših pratitelja traju cijelu noć. Iznemogli ljudi padaju i ne mogu dalje, pa dobijaju kuglu u glavu. I ja sam iznemogao i padam svako par koraka.

Ivo Lepeš me poteže i skoro nosi. Zaklinjem ga da me ostavi i ide dalje, pa ako se spasi, neka mi reče majci gdje sam svršio. Govori mi, ako treba umrijeti da ćemo umrijeti zajedno, jer da mi on ne bi mogao majci doći na oći. Cijelu gimnaziju smo zajedno sproveli i najljepše dane mladosti skupa proživjeli. Eto, hvala Bogu, izvukli smo se oba, ali on nije dočekao hrvatsku slobodu, koju je tako želio. Umro je u šezdesetoj godini i ovo moje svjedočanstvo njemu posvećujem. Kasnije sam se često pitao što su učinili s mrtvima. Kako su, čisto tehnički, tu stvar riješili? Mrtve je trebalo odstraniti i pokopati. Tko je to učinio i kako? Mi, koji smo preživjeli tu stravičnu noć, nazvali smo uvu dionicu puta između Dugog Sela i Čazme «Dolinom smrti» i ona je kasnije često bila predmet naših razgovora. U svitanje, nekoliko kilometara ispred Čazme, izašli smo na cestu, pa su sada započeli novi jadi. Cijelu noć smo išli po mokroj ilovači, a dobrim dijelom smo gazili kroz samu vodu, i nama, koji smo bili bez cipela, stopala su se raskvasila i omekšala, a sada treba gaziti po tucaniku, jer se cesta popravlja i sva je posuta oštrim kamenjem. A treba gaziti. I to brzo! Noge krvare, hvataju grčevi, ne može se dalje. A «drugovi» pucaju po nama psujući ustašku majku! Pa tako, neki koji su izvukli živu glavu iz «Doline smrti», ovdje su je izgubili. Meni je pomogla motociklistička rukavica. Navukao sam je na jednu nogu, a onda na drugu i tako redom, kako bi koja više zaboljela, čuvajući je kao oko u glavi.

Ulazimo u Čazmu i susrećemo ljude. Seljanke i seljaci u lijepim narodnim nošnjama žure u crkvu. Danas je Tijelovo. Bože, pomozi nam i dovedi nas našim domovima, a daj pokoj vječni umrlima! Gledaju nas s nevjericom, jesmo li ljudi ili vragovi! Ni brat brata ne bi prepoznao. Prljavi smo od blata od glave do pete. Samo se oči vide. I takvi idemo dalje kroz hrvatska sela. Neka svijet vidi kako «narodna vlast» postupa s »neprijateljima naroda»! I neka iz toga nešto nauči! Stigli smo u Bjelovar i ponovo u žicu. Smjestili su nas u neke stare oružničke vojarnice. Neki su u zgradama a neki u barakama. Kako je tko gdje upao. Ali očajno nas je malo. U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona je bila tako duga a na ulazu u Bjelovar se je mogla brzim pogledom obuhvatiti. Je li tko u onoj noći pobjegao, jesu li kolonu odcijepili i poveli drugim pravcem? Prebrojavamo se i tražimo kolege iz Škole. Neki su tu ali mnogi nedostaju. U Bjelovaru smo zatekli zarobljenike, koji su stigli nekoliko dana prije nas i već uspostavili vezu s vanjskim svijetom. I ovdje nas zagledaju, popisuju i broje te ponekog odvode, no režim je nekako blaži. Smije se primati hrana. Smije se stajati u blizini žice i razgovarati sa ženama, koje dolaze tražiti svoje. Tu je došla do izražaja naša hrvatska solidarnost, koja nas je tako ispunjavala ponosom. Dovoljno je bilo nekoj djevojci s onu stranu žice samo reći svoje ime i sutradan bi zvao stražar, da je došla «sestra».

Izletjeli bi vani, odtrčali na glavna vrata i od «sestre» primili paket. U tom trenutku smo zaboravljali na patnje. Ne radi hrane, koja nam je i te kako dobro došla, već radi tih naših majka i žena Hrvatica. Nisu nas poznavale, ništa nisu o nama znale, već samo, da smo branili Hrvatsku, i to je za njih bilo dovoljno, da od svoje sirotinje odvoje kako bi nam pomogle. Hvala im i ovom prilikom! Mogli su nas tući, mogli su nas ubijati, mogli su nas zatvarati, ali dok imamo takve žene, mi kao narod ne možemo propasti! Pa tako, usprkos dizinteriji, ušima i odvođenju, u tom logoru smo kroz desetak dana nekako odahnuli. Ali kao da je «odmora» bilo previše i križni put se je morao nastaviti. Sada je slijedila Virovitica, Našice i Osijek. Taj dio puta je bio nekako mirniji. Češće smo se odmarali, a i seljaci su nam smjeli davati hranu i vodu. Usput su nas ti naši ljudi upozoravali, da se čuvamo u prolazu kroz srpska sela, gdje navodno truju zarobljenike. Nas nisu otrovali, jer od njih nismo uzimali hranu, ali su nas dobro izudarali motkama. Na taj način, su valjda, izrazli zahvalnost za hrvatsko gostoprimstvo kada su bježali pred Turcima! Konačno smo se uhvatili nekog malog uskog vlaka, koji je služio za eksloataciju šuma i s njim nastavili do Osijeka.

I tako, ostaci ostataka od one kolone, koja je krenula iz Prečkog, a kojoj su se u Bjelovaru priključile nove skupine, stigli su u Osijek. Tu više nismo išli u logor. Ostali smo na željezničkoj stanici, gdje nam je jedan komesar, popevši se na gomilu starih vreća, održao govor. Veli nam, da je ovo novo društvo humano i da će nam naše zločine i izdaju domovine oprostiti! Slobodni smo i možemo ići kućama. Izgeda da se je ovdje radilo o nekoj amnestiji «druga» Tita za mlađa godišta, a u ovoj kolini su sve bili mlađi ljudi. Normalno bi bilo da smo se u tom času razveselili. Neće više biti glada, trčanja i ubijanja. Nema više batinanja. Možemo ići kućama, k našim dragima, koje gotovo godinu dana nismo vidjeli, niti što o njima čuli. No, mi smo ostali hladni poput stijene. Bili smo odrvenili, duševno obamrli. Ni trunka iznenađenja, ni trunka radosti. Tu smo se podijelili u nekoliko skupina prema mjestu stanovanja, odnosno pravcu daljnjeg putovanja. Ja sam se priključio grupi Sarajlija, Mostaraca i Dubrovčana, s obzirom da ćemo mi sada hvatati vlak, koji vozi preko Bosne. No, prije nego ćemo krenuti, odlučili smo pokušati pribaviti nešto hrane. I raziđosmo se u prošnju po Osijeku. Onako – od kuće do kuće. S dva, tri prijatelja pokucam na prva vrata. Imali smo sreću, jer smo naišli na našu kuću. Otvori nam jedna starija žena i vidjevši tko smo, pozove nas u stan. Ne znam više što nam je dala, ali nas je na rastanku uputila na drugu adresu. I tako je to išlo redom. Svuda nas je taj naš svijet primao s iskrenim simpatijama, te nam odvajao koliko je mogao odvojiti. Usput su se raspitivali za svoje i postavljali nam pitanja, na koja im nismo znali odgovoriti. U kratkom vremenu smo prilično toga sakupili. Hrane, nešto novca, nešto odjeće, a za mene je bilo najvažnije da sam konačno došao do cipela. I ponovo smo osjetili ponos što smo Hrvati. Ne mogu nas gadovi uništiti, pa da se penju na čičimak!

Opet smo se našli na željezničkoj stanici, te dočekavši vlak za Bosnu, poskakali unutra. Ali su se odjednom između nas našla dva partizana. Jedan podoficir i jedan vojnik. I oni, tobože, putuju u Sarajevo, na odmor. Nisu bili prema nama grubi. Pače, simpatični i uslužni. U to vrijeme je pruga bila oštećena i isprekidana, pa smo morali često pješačiti, a ova dvojica su se stalno nas držala i više puta intervenirala na stanicama, pomažući nam u hvatanju drugog vlaka. I tako smo se poslije 2 do 3 dana dokoturali do Sarajeva. Naše kolege Sarajlije, naravno, odmah su željeli svojim domovima i već smo se počeli pozdravljati, kad ova dvojica odnekud dovedoše još nekoliko partizana, svrstaše nas u redove i «napred marš» - s nama u Filipovića logor! Eto njihova humana društva i opraštanja za našu «izdaju»! Zašto su to učinili, nikada nismo doznali. Filipovića logor su, u stvari, bile stare austrijske vojarnice, prepune zatvorenika i zarobljenika ovog novog «humanog» društva. Tu su nas strpali u podrum i zaključali. Mrak, a ono malo svijetla što dopire, dolazi kroz jedan sitni, žicom armirani prozorčić. Tako smo ostali zaključani 2 do 3 dana. Nisu nam davali ništa jesti, ali, nasreću, imali smo još nešto zalihe iz Osijeka. Lupali smo na vrata ali nitko nije reagirao. Već je ponestajalo zraka, pa smo se bojali da ćemo se zadušiti. I to poslije svih muka, kad smo konačno postali «slobodni»!

Uspjeli smo nekako razbiti taj prozorčić, pa nam je on sada služio i za izbacivanje mokraće. U bocu, pa kroz prozor! Konačno otvoriše, ali ne da bi nas pustili na dvorište, već da bi jednog po jednog ispitivali. Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili ili negdje drugo prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznavajući žrtve. Tu smo došli u kontakt sa zarobljenim četnicima. Oni su već bili privilegirani i odlazili su vani na rad. Tražili su od nas kremenčiće, a da će nam u zamjenu dati brašna. Jedan se je naš sjetio olovke, koju je dobio u Osijeku, pa smo je pažljivu izlomili i iz nje izvadili «kremenčiće», koje smo dva po dva zamotali u novinu. Četnici su nam u zamjenu dali «brašno». No brašna ta masa nije ni vidjela. Radilo se je o nekom nejestivom prahu, no veselilo nas je da ni čatnici neće imati koristi od naših «kremenčića»

Kraj trećeg dijela 

Nikola Mulanović
Mokošica

 

Sri, 23-10-2019, 03:31:58

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.