Moj križni put (2/4)

 

 Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest. Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom.

Koliko sam ih popio ne znam, ali sam se napio. Tu je kolona neko vrijeme zastala pa smo popadali mrtvo umorni po kolniku. Kad odjednom, kao grom iz vedra neba zapovijed: «Na levo krug!» Pa zar je to moguće? Zašto opet nazad? No, uzalud se je bilo pitati. Ne znam, koliko smo dugo tako trčali, dok opet nismo čuli «na levo krug», te ponovo trčali prema Mariboru. Vjerojatno nas nisu bili dovoljno pobili a normu je trebalo ispuniti. Koji bi inače drugi razlog mogao biti za ovakvo mrcvarenje? Tako smo došli do mariborskog logora, smještena s druge strane grada. Ledine, opasane bodljikavom žicom, a na ulazu upozorenje da svatko mora stati u odjel koji mu pripada, jer da će u protivnom na licu mjesta biti strijeljan. Treba, naime reći, da mi više nismo sličili na bivšu vojsku, ni na zarobljenike. Većina od nas je bila obučena u partizanske dronjke, bez oznake činova i roda vojske, a između nas je bilo raznih rodova: domobrana, oružnika, raznih ustaških jedinica, redarstvenika, zrakoplovaca, mornara… Onaj pak, koji je još imao svoju odoru, oštetio ju je i dijelom rasparao, kako bi izbjegao «đoranje». «Drugovi» su sada htjeli točno znati tko je tko. Govorili su, da će se tu izvršiti registracija, pa tko nije «uprljao ruke krvlju», da će biti slobodan. Naravno, kako skoro nitko od nas nije «uprljao ruke krvlju», u našoj naivnosti je dio moje Škole stao u mjesto rezervirano za časnike.

Malo po malo, tu nas se je skupio lijepi broj. Osim časnika i pripadnika Časničke škole iz Ilice, od moje jedinice nas se je skupilo oko 200. No, gdje su ostali? Zar je moguće da su svi mrtvi? Ustrijeljeni, zaklani, umlaćeni toljagama? Tješili smo se da su možda dio kolone odvojili i uputili drugom cestom. Tu smo okusili prvu hranu. Malo mršave kukuruzne juhice, i to za onoga kaga je zapalo. No, glavno nam je bilo odmoriti se. Povaljali smo se po travi i zaspali mrtvačkim snom. Ne znam koliko sam vremena spavao , ali već se je bilo dobro smračilo, kad me je prijatelj probudio i rekao, da se naša Škola mora prebaciti ispod žice u domobranski odjel, koji je graničio s našim. Oprezno i neupadljivu nastavili smo buditi druge i u tišini, jedan po jedan uvlačiti se među usnule domobrane. O čemu se je, naime, radilo? Remo Karakaš iz Slavonskog Broda, pitomac naše Škole, doznao je, da se između partizana nalazi jedan njegov prijatelj i bivši školski kolega, te da je taj sada partizanski oficir, pa je uspio s njim uspostaviti vezu. Taj ga je nahranio i dao mu cigareta, te ga savjetovao, da se ćim prije prebaci među domobrane, jer da bi tu noć časnički odjel mogao dobiti pokret. Remo to nije zadržao samo za sebe, već je obavjestio i nas ostale, i tako, prebacivši se među domobrane, bili smo barem za tu noć spašeni.

Premda mrtvoumorni, teško je bilo više zaspati, tim više, što smo nedugo zatim u časničkom odjelu čuli nalog za pokret. Za pokret u smrt! Iznemogle ljude su budili uz psovke i udarce, a mi, koji smo predpostavljali što taj pokret znači, molili smo krunicu za duše još živih ljudi. S lica mojih drugova sam puno toga čitao. Nije to bila grižnja savjesti, ali svakako neki osjećaj srama. Mi smo, bar za sada, još na životu, a oni, naši uzori, odlaze u smrt. No onda, kao i danas 63 godine poslije te strašne noći, znam, da mi, koji smo igrom slučaja tu noć preživjeli, a ma baš ništa nismo mogli poduzeti. Mogli smo jedino zajedno umrijeti. Tu noć su strojnice štektale bez prestanka, i sigurno je, da tada nisu umrli samo časnici iz našeg susjedstva, već tko zna koliki još broj hrvatskih ljudi. S njihovim tijelima su «oslobodioci» zatrpavali redove rovova oko Maribora, što konačno danas, zahvaljujući slovenskim udrugama, izlazi na javu. To je moralo biti u noći između 17. i 18. svibnja. Ujutro su nas potjerali na željezničku stanicu, gdje su već čekali zatvoreni stočni vagoni. Nadzor nad ukrcavanjem obavljao je jedan mladi komesar te strogo pazio, da u svaki vagon uđe po 100 ljudi.

No, taj nalog je bilo treško ispuniti. Možda je u «mom» vagonu bilo već 70 ili 80 zarobljenika i već je bio prepun te se kroz vrata nije moglo dalje. Komesara to nije brinulo. On je rekao stotinu i stotina je morala ući. Na njegovu dreku i psovke jedan zarobljenik – mornar iz mase dovikne da u vagonu više nema mjesta. «Tko je to rekao?» upita komesar. «Ja!» - odgovori mornar. «Dođi k meni, dat ću ti ja mjesta!» drekne komesar. Mladić posluša, dođe k njemu, a on ga zgrabi za ruku, odvuče između vagona i ubije. Mi se zagledasmo i uđosmo u vagon. Norma je bila prebačena. U vagonu nas je bilo i preko stotine! Ali kako? Dijelom se je stajalo jedan uz drugog poput srdjela, a dijelom ležalo jedan na drugom poput gomile drva. I tako smo, uz nekoliko prekida pješačenja, kasno navečer stigli u Zagreb. Pravac – logor Prečko. Tu smo ostali nekoliko dana. Pokadkad smo dobili malo hrane, opet neku posnu juhu, s kojom se nije moglo ni živjeti ni umrijeti. Uz to je zavladala dizinterija. Ljudi izgladnjeli i iznemogli nisu imali snage svaki put doći do zahoda (u zemlji iskopana duboka jama) pa su obavljali nuždu usput, a dijelom i po sebi. Svuda smrad, prljavština, uši. Civili su dolazili na žicu te tražili svoje, noseći pakete hrane. Stražari su ih tjerali i pucali na zarobljenike, koji bi se u želji za zalogajem približili ogradi. Neki su tako izgubili glavu, a ponekad bi koji «srečković» uhvatio koji zalogaj.

Već drugog dana navečer ušla je skupina partizana u našu baraku i nekoliko nas istjerala napolje. Odveli su nas dosta daleko od barake, do nekog presušenog potočića i naredili nam da legnemo. Tako smo ležali neko vrijeme, opkoljeni s nekoliko stražara, koji su također ležali na zemlji pored svojih strojnica u nas uperenih. . Tada je palo naređenje da se svučemo do gola. Ja sam imao još na sebi surku bez ovratnika i neke stare partizanske hlaće, te šuplje, poderane cipele, koje sam dobio poslije prvog «đoranja» u Sloveniji. Sada je i to trebalo skinuti. No, u tim trenutcima nije nitko mislio na odjeću. Bili smo uvjereni, da će nas poubijati i baciti u jarak. Onako goli, zbili smo se jedan uz drugoga i u tišini molili. Ure su prolazile i mi se mrznuli. Već smo postali nestrpljivi i čekali rafal. Neka se konačno muke svrše! A oni – ništa! Leže pored strojnica, i to ih, izgleda, zabavlja. U zoru je došla jedna konjska zaprega i dovezla neke krpetine. Rečeno nam je, da to obučemo, pa tko je što uhvatio, to je navukao na sebe. Mene je zapala jedna prljava košulja, poderane hlače i jedna relativno dobra vojnička bluza. Dakle, nisam baš puno ni izgubio – osim cipela.

No, dohvatio sam jednu motociklističku rukavicu i stavio je u džep, a ona će mi po svoj prilici kasnije spasiti život. Potjerali su nas potom u iste barake, te nismo nikada mogli odgonetnuti, zašto su nas čitavu noć držali gole. Zar samo radi krpetina koje su s nas skinuli u zamjenu za druge, ne mnogo gore? Konačno, i stražari su morali cijelu noć biti budni. Jesu li nas htjeli poubijati pa od toga odustali? A zašto bi odustali, kada je tu noć smrt vladala svuda gdje je bilo hrvatskih zarobljenika? U tih nekoliko dana, što smo tu ostali, «drugovi» su nas par puta istjerivali iz baraka, postrojavali, brojili i popisivali. Često su zalazile te njuške između nas, buljile u nas, pitale nas za ime i prezime te odakle smo rodom. Pojedince su odvodili i više ih nisu vraćali.

Kraj drugog dijela 

Nikola Mulanović
Mokošica

 

Čet, 21-11-2019, 14:07:16

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.