Partizanski poslijeratni zločini u Gospiću i okolici (4)

Prnjavor - najkrvavija gospićka ulica

Nadahnuta boljševičkim protuvjerskim naukom skojevska omladina jedne je noći g. 1945. srušila križ krajputaš kod čitaonice u gospićkoj Kaniži, kao i spomenik Spasitelju, koji su građani Gospića postavili početkom 20. stoljeća, poznat kao »križ« u gospićkoj Kaniškoj ulici. Odatle je počinjao Prnjavor (ulica koju su u doba komunizma zvali Jadranska, a danas je Ulica popa Marka Mesića). Prema broju kuća za Prnjavor vrijedi da je nakon Drugoga svjetskog rata godine 1945. bio najkrvavija gospićka ulica. Iz njezinih dvadeset i pet kuća ubijene su čak dvadeset i tri osobe, među njima najviše mladića: Tomica Smojver (iz Matićkine kuće, prve kad se Prnjavorom krene od križa), Ivan Rudelić, Milan Pejnović, Franjo Brenko, Stipe Kovačević, stari umirovljenik Gabre Šikić i njegov sin, također Gabre Šikić, te njihov zet, brijač Miro Šimunac, zatim piljar Jandre Devčić, Niko Špelić, Ante Tomljenović Markinov, zatim hrvatski zrakoplovci Luka Polić i Zdravko-Braco Pavelić, zatim braća Vladimir Vlađa i Jakov-Jaša Milković, Nikola Dorčić, braća Ivica, Josip-Jopa i Ante Šaban, braća Franjo, Zvona i Ante Naglić i Ilija Bogdanić.

Spašeni Srbi odbili svjedočiti

Na početku Prnjavora kuću i u njoj malu trgovinu preko puta križa imao je 60-godišnji David Knežević, zvani Daša. Nije bio ni politički, ni vojnički angažiran ni prije, ni u doba NDH, ali su ga svejedno »antifašisti« s njegovom ženom Olgom i najmlađom 17-godišnjom kćerkom Davidom-Dadom zatvorili. Obolio je od tifusa u zatvoru i umro u gospićkoj bolnici. Sreća je da su njegove starije kćeri: 21-godišnja Marijana, udana Tomljenović, i 18-godišnja Ivanka-Seka otprije živjele u Zagrebu. Usputno treba spomenuti da je Marijanin muž, dipl. ing. šumarstva Stjepan Tomljenović Stevo, Cukin, iz Smiljanske ulice, u kolovozu 1947. osuđen na smrt vješanjem i u prosincu iste godine pogubljen, iako ne samo da mu nije bio dokazan nikakav zločin nego je u prvoj polovici g. 1941. neke gospićke Srbe skrio i pomogao im da odu u Srbiju. Oni su, nažalost, odbili svjedočiti u njegovu korist. Supruga Olga osuđena je na 1,5 godinu prisilnoga rada, i ona je tu kaznu odrobijala, a maloljetna kći Dada je nakon nekog vremena puštena na slobodu. Slučaj 15-godišnjeg Branka Butkovića dovoljno govori o poslijeratnome partizanskom bezumlju. Naime, u predvečerje 4. travnja 1945. partizani su u Budačkoj ulici u Gospiću uhitili ustaškog vojnika Dragu Butkovića i jednoga ranjenog legionara, ali je s njima bio i Dragin mlađi brat, 15-godišnji školarac Branko. Partizani su uhićene odmah strijeljali a Branka je, videći u njemu ipak još dijete, zaštitila jedna partizanka. No, bilo mu je onemogućeno školovanje u bilo kojoj školi u Jugoslaviji. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali je u ono poratno vrijeme bilo uobičajeno izricanje dugogodišnje zatvorske kazne s prisilnim radom zbog čitanja »nepoćudnih« djela. Tako je tri mladića iz gospićke preparandije: Milana Pavelića, iz IV. tečaja, Ivana Matijevića iz III. tečaja i Martina Kovačevića iz II. tečaja »antifašistički« sud u Gospiću osudio g. 1949. na zatvor s prisilnim radom u ukupnom trajanju od 34 godine zato što su, navodno, u privatnim tajnim kružocima čitali zabranjena djela, među kojima i »Ognjište« Mile Budaka. Prvooptuženom i među njima najstarijem 18-godišnjem Paveliću sud je odredio kaznu od 17 godina zatvora, drugooptuženom Matijeviću 12 godina i trećeoptuženom Kovačeviću 5 godina.

Nije s naprednim omladincima!

O nemilosrdnom ideološkom, gotovo zločinačkom odnosu komunističko-partizanskih vlastodržaca u poraću prema osnovnim vjerskim pravima govori i »karakteristika« koju je napisao Komitet KP Hrvatske u Gospiću 25. kolovoza 1950. Ivici Milinoviću nakon njegove velike mature. U njoj između ostaloga stoji: »Za druga Milinović Ivicu, rođen 1. VI. 1930. godine u Oštarijama, kotar Gospić, Narodna Republika Hrvatska, potječe iz činovničke porodice, Hrvat, završio 8 razreda gimnazije sa dobrim uspjehom. Za vrijeme rata nalazio se je u Gospiću gdje je pohađao školu i ujedno bio član ustaške mladeži. Roditelji su mu potpomagali ustaški pokret u potpunosti, jedan mu je brat i bio aktivni ustaša. Poslije oslobođenja nastavio je školovanje u Gospiću, kada i stupa u narodnu omladinu, tj. postao je član narodne omladine 1945. godine u Gimnaziji Nikole Tesle u Gospiću. U omladinskoj organizaciji ne radi svjesno, već pod konkretnim zadacima i kontrolom od omladinskog aktiva. Sav njegov rad u organizaciji očitovao se je u tome što zna svirati, pa ga je nekada omladinska organizacija znala zadužiti da svira, dočim sve ostale omladinske zadatke kao i samu organizaciju Narodne omladine gleda cinički i nimalo kao svoju organizaciju. Od omladinskih radnih akcija učestvovao je na autoputu i to dva puta, ne sa svijesti, već iz toga što se je isti nadao da će s time prikriti sav rad i da će mu se omogućiti školovanje sa stipendijom ili slično, a na samim radnim akcijama pokazao se je vrlo lijen i nepraktičan. Njegov lični život je nesređen, voli hohštaplirati, frajerirati i družiti se sa negativnim društvima, a nikada istoga nije vidjeti s naprednim omladincima. Religiozan je do kraja, redovito pohađa crkvu, iako je isti mogao da se uvjeri kroz svoje osmogodišnje školovanje u štetnost religije, no on i dalje pohađa istu gdje u crkvi i svira. Na osnovu ovoga komitet komunista smatra da se istom onemogući pristup u studentski dom, jer isti može biti samo štetan za sredinu i društvo u koje dođe. Gospić 25. VIII. 1950. god. Smrt fašizmu-sloboda narodu! Za komitet, B. Smojver (osobni potpis).« Potpisnik ove »karakteristike«, vjerojatno i njezin tvorac, B. Smojver bio je Hrvat iz Podgorja.

Zaboravljeni djelić krvavoga mozaika

Kad je počeo rat, u Gospiću su otprije razbuktane strasti rezultirale krvoprolićem, komu je sada teško odgonetavati izravnog i isključivog krivca. Neodgovornih, zaslijepljenih mržnjom, gonjenih sebičnim interesima bilo je na »obje strane«, tako da su odmazda na odmazdu učinile da se krv prolijevala u Gospiću i oko njega. No, jedan se djelić toga krvavog mozaika u historiografiji ne spominje dovoljno, a i on pridonosi boljem uzročno-posljedičnom razumijevanju zla na ličkome prostoru. Stoga je dobro vratiti se malo u još raniju prošlost i podsjetiti se na neke povijesne činjenice, bez obzira što one »iskaču« iz poslijeratnoga vremenskog okvira koji je u središtu feljtona. Naime, već dan-dva nakon proglasa Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941, prva je reagirala snažna četnička organizacija koja je za krvoproliće pripremana ranije i koja je predvođena upraviteljem bolnice u Gospiću, senatorom dr. Petrom Zecom, postala poznata po krvoprolićima nad nevinim ličkim Hrvatima. U gospićkoj okolici nadomak Smiljana poklali su nekoliko hrvatskih obitelji i popalili im kuće. Jaka i brojna četnička organizacija u Lici u razdoblju već od g. 1932. do g. 1936. počinila je brojne zločine, u kojima treba spomenuti barem neke žrtve na području cijele Like: Milka Hodak i Jure Živković iz Pazarišta, Marija Žarak iz Perušića, Nikola Čačić, Iso Abramović, Karlo i Jure Rukavina, Martin Butorac, Lovro Milinković, Kata Hodak, Luja Butorac, Ivica Murković i njegov sin Nikola, Nikola Matijević, Martin Došen, Ante Vlainić, Mate Zalović i mnogi drugi iz Gospića i njegove okolice: iz Brušana, Rizvanuše, Ličkog Novog, Trnovca, Jadovnog, Debelog Brda, Bogdanića, Smiljana, Bužima, Žitnika, Rastoke, Klanca, Malog Polja, Perušića, Pazarišta, Lipa i iz Žabice. Nikola Miškulin, zvani Plazalica, iz Bužima pod mučenjima u tamnici je poludio, o čemu su pisale i ondašnje novine.

U vrijeme izbora 6. svibnja 1935. gospićki četnici na početku Pazariške ulice u središtu Gospića u po bijela dana počinili su masakr te su pod zaštitom žandarskih bajuneta ubili 70-godišnjega Josu Markovića iz Žitnika, kbr. 175, i 36-godišnjega Martina Starčevića, također iz Žitnika, kbr. 162, a teže i lakše ranili žitelje iz Klanca: Peru Butorca, kbr. 299, Luku Butorca, kbr. 201, Josu Lulića i Juru Lulića, oba kbr. 71, Milu Milinkovića, kbr. 21, Nikolu Milinkovića, kbr. 19, Stipu Markovića, kbr. 174, Ivana Šnarića, kbr. 328, i Ivana Župana, kbr. 134. Na pravoslavni blagdan 6. siječnja 1936. četnici na Udbini ubili su mladoga Iliju Žaju, i on počiva u gospićkom katoličkom groblju. Četnik Ivan Pejnović Pejina iz Smiljana, zvani Balijan, koji je prešao na pravoslavlje i ime promijenio u Jovu, nagovoren od četničkih glavešina dr. Zeca i pravoslavnog svećenika u Smiljanu Matije Stijačića, 9. travnja 1936. iz zasjede je ubio ondašnjega najpopularnijeg hrvatskog pučkog političara, narodnog zastupnika Karla Brkljačića Kacana, dočekavši ga blizu njegove kuće u Trnovcu nedaleko od Gospića. Gospićka četnička organizacija organizirala je 9. svibnja 1937. krvave događaje u Senju, u kojima su izgubili život mladi Gospićani: Katica Tonković, Nikola Bevandić, Marko Smolčić, Petar Frković, Tomo Nikšić, Franjo Jelača i Jakov Milinković, svi u dobi između 20 i 25 godina. Više je djevojaka i mladića lakše i teže ranjeno, od kojih su cijeloga života ostali sakati: Vlado Adžija iz Gospićkih Lipa, Zlatko Vlahinić iz Gospića i Branko Milinković iz Klanca.

Nikola Bićanić
Glas Koncila