Partizanski poslijeratni zločini u Gospiću i okolici (2)

 

Kazne zbog pokušaja dostojnog ukopa

 

Kukalj

U dosljednoj borbi »protiv Crkve i oltara i 'milosrdnije' sestara«, gospićki partizani, antifašisti, komunisti i prikriveni četnici, koji god bili i kako god se već zvali, prognali su iz gospićke bolnice redovnice Družbe sv. Križa iz Đakova, i to nakon punih 50 godina služenja i pomaganja bolesnicima i liječnicima. Bolničku su kapelicu pretvorili u skladište, a nakon požara u laboratorij za transfuziju. U tu prekrasnu malu kapelicu rado su dolazili i brojni drugi mještani a mise je predvodio Josip Fajdetić. Kakva je bila razina bolničke skrbi partizanskih medicinskih sestara, koje su došle nakon protjerivanja redovnica, popularno zvanih »križarica«, govori i tragičan slučaj gospićkog trgovca Blažića Pavelića. Njegova je žena u bolnici rodila dečkića, ali su ga tek od nekoliko dana izujedali bolnički štakori. Dijete je umrlo, odgovarao nije nitko! 

Najviše zatvorenika u Gospiću g. 1945. bilo je u zloglasnoj kaznionici i u zgradi Financije na tratini kod Kaniškog mosta na rijeci Bogdanici, pa su te dvije zgrade među Gospićanima godinama bile simboli hrvatskoga mučeništva. Na spomenutoj tratini, na zemljištu koje je početkom 18. st. Katoličkoj Crkvi darovao Kanižarac Ivan Čanić bio je podignut hospitium, tj. gostinjac, prenoćište, karlobaških kapucina koji su, nakon što su ustanici popa Marka Mesića godine 1689. uz pomoć carskih četa Liku i Krbavu oslobodili od Turaka, iz Karlobaga dolazili reevangelizirati narod na ličkoj strani Velebita. Odredbom austrijskih vlasti hospitium je g. 1786. zatvoren, a spomen na njega dugo se zadržao među Gospićanima i po njegovu vrtu, koji su još polovicom 20. st. zvali Kloštar. Na njegovu mjestu vlast je podigla prostranu jednokatnu kamenu zgradu u kojoj je prije Drugoga svjetskog rata bila gospićka financija, gdje su »antifašisti« u proljeće i ljeti godine 1945. mučili i na razne načine likvidirali veliki broj nevinih Hrvata. 

Hrana za uhićene Židove i Srbe 

Na tratini je, dan-dva nakon što je »oslobođen« Gospić, mučki ubijen i ličko-krbavski arhiđakon, biskupijski delegat za gospićki, perušićki i udbinski kotar, gospićki dekan i župnik, i vrlo poznati katolički intelektualac i pisac Dragutin Kukalj. Rođen je g. 1899. u Crikvenici, bio je župnik u Ogulinu i u Slunju, gdje se isticao kao revan pastoralni djelatnik; organizirao je pučke misije, vodio duhovne vježbe i vrlo iscrpne evidencije vjernika po svim naseljima svoje župe, osnivao ministrantske i pjevačke zborove, uređivao mjesna groblja, popravljao crkvene objekte i u želji za duhovnom obnovom utjecao je značajno na otvaranje ogulinskog samostana franjevaca trećoredaca. Za župnika je u Gospić došao 1940. naslijedivši Nikolu Polića. Napisao je djela: »Žrtva svete mise«, »Žrtva Novoga zavjeta«, »Dani spasenja«, »Općinstvo svetih« i »Izvori duhovnog života«, koja je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu objavilo u velikim nakladama - sveukupno blizu 50 tisuća primjeraka.  

Po gospićkom sakristanu »mežnjaru« Mili Aliću i nećaku 16-godišnjem gimnazijalcu Dragecu Delaču uspijevao je slati hranu skupini Židova i Srba zatvorenih u gospićkom zatvoru. Usprkos svemu tomu, po ocjeni »antifašističkih narodnih vlasti« proglašen je klerofašističkim zločincem. Skinuli su mu odjeću ineko vrijeme prije smaknuća proveo je na tratini bos u gaćama, bodljikavom žicom vezan uz ogradu susjednoga Turićeva dvorišta. Narod koji je prolazio ulicom vidio je razgolićenoga i izmučenog župnika, vidjela ga je i Zlata Štimac koja je kasnije pričala o njegovim posljednjim trenucima. Župnik Kukalj imao je bogatu knjižnicu koju su partizani kasnije poharali zajedno s obiljem vrijednih crkvenih spomenica i župnih dokumenata. 

Razasute kosti uz Bogdanicu 

Kargačin

Partizani su također iz Financije na Tratini izvukli i uz rijeku Bogdanicu u vrtu Mirice Čanić ubili i gospićkoga gostioničara i pekara Milinu Asića, čiju je mlađu kćer Miru kasnije oženio poznati lički komunist Milan Rukavina Šain, kasniji predsjednik Sabora ondašnje SR Hrvatske. S njime su ubili i gospićkoga trgovca Milana Rukavinu i njegova zeta, mladoga hrvatskog domobranskog poručnika Splićanina Miru Novaka i hrvatskoga zrakoplovnog natporučnika iz Zagreba suca Vinka Cibića. Nakon više od 53 godine kosti te četvorice nevinih Hrvata ekshumirane su i 26. rujna 1998. svečano pokopane u gospićkom katoličkom groblju. Nažalost, nisu oni bili jedini koje su »oslobodioci« ubili jer je cijelo područje oko Tratine i uz obalu rijeke Bogdanice, od brda Kolakovice i istoimenoga katoličkog sela pod njim, pa do utoka Bogdanice u rijeku Novčicu kod sastavaka, nedaleko od Firtlove i Mepičine kuće u gospićkoj Kaniži, puno kostiju nevinih. Početkom 60-ih godina 20. st. kamena zgrada Financije na Tratini u gospićkoj Kaniži je srušena, iako je bila arhitektonski još uščuvana. Uklonjena je da bi se lakše u zaborav otpremili zločini počinjeni g. 1945, a na tom su prostoru podignute barake tzv. JNA. Danas je tamo vojarna Hrvatske vojske koja nosi ime po hrvatskom vitezu Mili Frkoviću Ćićovom iz gospićke Budačke ulice, koji je položio život na oltar domovine Hrvatske u borbi protiv velikosrpske agresije. Smaknuća u Kaniži i Žabici Od kaniške čitaonice, koju je HSS podigao 1907, pa sporednom cestom prema Ličkom Novom, u dužini od nekoliko kilometara gospićka je Kaniža.  

 

Nju čine dva naselja, Gospiću bliži Brkljačić varoš i Zdunić varoš, koji se proteže dalje u pravcu Ličkog Novog. Oba ta gospićka prigradska naselja protežu se usporedno s rijekom Novčicom koju od naselja dijele vrtovi i manja polja. Prema dosadašnjim povijesnim znanjima, i Kaniža i Lički Novi stariji su od Gospića, za koji se drži da je na području doturskih sela Kasega i Gaćeleza počeo nicati početkom 18. st. zbog izrazitih vojničkih i upravnih potreba. U Ličkom Novom je i crkva sv. Ante Padovanskog, koja je podignuta 1807, a koju su 1991. minobacačima zapalili susjedi iz Divosela. U Ličkom Novom godine 1945. bez čvršćih zakonskih temelja ubijeno je više nevinih Hrvata. Tako je, npr., poznato da su uz razgranatu drevnu lipu na ulazu u groblje 3. lipnja 1945. partizani strijeljali i nevinoga gospićkog piljara, Podgorca Jandru Devčića. Kad su ga u po dana svezanoga vodili iz kaznionice Kaniškom ulicom na strijeljanje, sreo ih je Jandrin 10-godišnji sin Mirko pa je trčao za njima jecajući, dok ga naoružani čuvari nisu otjerali. A u spomenutoj Kaniži partizani se neke ubijene bacili u rijeku, a neke su ostavljali po vrtovima i poljima, pa ih je na licu mjesta pokopala njihova najbliža rodbina. 

 

Krilov

I u drugom prigradskom naselju, Žabici, koje su partizani spalili već 1942, također su mnogi ubijeni. Kad je nekoliko sinova ubijenih Žabičana početkom 70-ih godina prošloga stoljeća pokrenulo zajedničku inicijativu da grob svojih otaca na Nančikinoj ledini u Magudovu vrtu dolično obilježe, gospićka komunistička vlast im je to zabranila. Optužila ih, i braću Stipu i Zvonu Zdunića te Milišu Umiljenovića, kao i vlasnicu Magudova vrta Rožu Jengić-Magudovu osudila na po dva mjeseca zatvora. Te su nevine hrvatske žrtve tek 1996. ekshumirane i svečano pokopane u gospićkom katoličkom groblju. Na nadgrobnom spomeniku je zapisano: »Hrvati Žabice i Gospića poginuli u Kaniži 5-6. travnja 1945. g.: Petar Bubaš, Jure Galac, Jandre Buneta, Stipe Galac, Nikola Buneta, Šime Tonković, Ante Galac, Petar Umiljenović, Ive Galac, Ivan Zdunić, Sado Agrarović Kostajnica i ostale 22 nepoznate žrtve. Laka im hrvatska gruda, Hrvatska je iznad svega, samo Bog je od nje veći a hrvatski narod preči.« Među ubijenima na Nančikinoj ledini je i Hrvat iz Dalmacije Mate Panđa i dvadesetak drugih Hrvata, koji nisu iz Žabice i kojima se ne zna ime.

Prijetnja gospićkog »prvoborca«

Partizani su posebno okrutni bili prema mladoj učiteljici Anđelki Čačić čija je jedina krivnja bila što se g. 1944. udala za ustaškog tenkista, Dalmatinca od Šibenika, Ivana Rošu zvanoga Bartol. Nju je svega dvadesetak dana dijelilo od poroda kad su ju s 4. na 5. travnja 1945. oko ponoći njezini bivši školski kolege, Gospićani u partizanskim odorama, jedan Hrvat i jedan Srbin, odveli iz kuće. Pronašli su je susjedi izmasakriranu na Vranić Barici uz obalu rijeke Novčice 7. travnja 1945. Njezina sestra Nena Krmpotić pričala je da ju je vidjela da je bila sva izbodena noževima i kako joj je jedan hitac, vjerojatno iz samokresa, probio glavu ispod desnoga zatiljka i izbio joj desno oko. Njezin otac, umirovljeni financ Ivan Čačić, nikomu se nije usudio žaliti i kriomice ju je odvezao u desetak kilometara udaljeno selo Trnovac i tamo je pokopao na katoličkom groblju sv. Nikole. Pokojničina sestra Nena također je pričala da je partizanski »prvoborac« Pajo Kosović iz Ličkog Novog, koji je s Anđelkom išao u isti razred u gospićkoj učiteljskoj školi, još prije zločina poručio da će Anđelku, kad dođe, objesiti u Gospiću pred kapelicom sv. Ivana Nepomuka. Jedan od onih koji je također unaprijed bio određen za odstrel bio je kapelan, vjeroučitelj u gospićkoj gimnaziji i nekadašnji duhovnik križarskoga bratstva u Gospiću Vladimir Kargačin.

 

gospićka kaznionica

Njega su partizani izvukli iz kuće Jose Milinkovića zvanog »Amerikanac« u gospićkoj Kaniži i bez suda ubili. S njime su pogubili i njegova gimnazijskog kolegu prof. matematike Gljeba Krilova, koji je pred boljševicima u vrijeme Oktobarske revolucije pobjegao iz Rusije. Vladimir Kargačin rođen je 17. travnja 1906. u Novom Vinodolskom, školovao se u Zagrebu i u biskupijskom sjemeništu u Senju, gdje je maturirao. Diplomirao je teologiju u Ljubljani, gdje je 5. srpnja 1931. bio zaređen za svećenika, nakon čega je bio duhovni pomoćnik u rodnome mjestu i potom u Bribiru, a u Gospić je premješten u rujnu 1933. S njime su u kući Rude Ritza u Gospiću stanovale njegova majka i sestra, koja je išla u gimnaziju, i koje su partizani, nakon što su ga ubili, izbacili iz stana. Primila ih je tada na stan Marica Dobrijević u Žabičkoj ulici, ali su ih »antifašisti« i odande protjerali.

Mr. Nikola Bičanić
Glas Koncila

Sri, 19-02-2020, 02:39:16

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.