Pisma iz Bezdanke (1)

 

U ponedjeljak, 21. travnja 2008. u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu u organizaciji udruge Krug održano je komemorativno okupljanje"Pisma iz Bezdanke - Autentične poruke stradalnika", u znak sjećanja na ljude čiji su nevini životi smrvljeni komunističkim nasiljem na Bleiburgu i na teškim križnim putovima. U prvom nastavku donosimo nekoliko potresnih pisama pročitanih na tom okupljanju, a koje su nesretni ljudi prije smrti uspjeli poslati svojim obiteljima.


1. Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. - - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:

 

Zlatno i jedino srce moje!

Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj! Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.

Grli Tebe i Vericu Tvoj Milivoj


2. Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.

24. 5. 1945

Draga Zorice!

Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro.

Voli Te Tvoj Drago


3. Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. - - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.

Draga i mila majko!

Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

Jure


4. Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. – Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja. – -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:

Dragi striče!

Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,

Vaš Štefek


5. Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je stanovao kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:

Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ... ... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...

30. listopada 1945 napisao je: Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.

Drago


6. Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana, četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:

Draga Kate,

Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše. Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit. Bog zauvik.

Ante


 


Pon, 6-07-2020, 14:16:31

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.